Nekoliko je puta Gianfranco Pappalardo Fiumara napunio jednu od najglasovitijih koncertnih dvorana na svijetu, američki Carnegie Hall. Diplomirao je na Milanskom konzervatoriju s punim ocjenama i počastima, studirao je kod pijanista Vincenza Balzanija i Rosalyn Tureck. Bachov interpret dobitnik je međunarodnih nagrada Ibla Grand Prize Ragusa - New York, na natjecanju u Pisi, natjecanju Neglia u Enni.
Snimio je ploče s Pana Musicom u Milanu, Bongiovannijem u Bologni i Raijem u Palermu te u Rimu u kapeli Quirinale u Raijevoj sviralskoj glazbi.
Njegove međunarodne turneje uvijek su vrlo popularne kod publike i kritičara koji prepoznaju njegov stil sviranja Bacha i Mozarta te ranog Beethovena.
Pozornice svijeta
Umjetnik je nastupio na više od tisuću koncerata u Aziji, Americi i Europi, na glazbenoj sceni važnih kazališta poput Carnegie Halla u New Yorku pet puta, u La Sala Verdi i Teatru alla Scala u Milanu, Predsjedničkom kazalištu u Ankari i Kazalištu u Montrealu, najvažnijoj dvorani u Japanu s orkestrima kao što su Sicilijanski simfonijski orkestar, Simfonijski orkestar Mexico Cityja, Filharmonijski orkestar Novog svijeta u Montrealu, Kijevski simfonijski orkestar i Volgograd, orkestar Guida Cantellija iz Milana, Simfonijski orkestar iz Meksika pod vodstvom ličnosti kao što su Enrique Batiz, Michel Brousseau, Roman Matsov, Donato Renzetti, Livio Buiùc, Julius Kalmar, Gianluigi Gelmetti, John Rutter. Obavljao je intenzivnu komornu glazbenu aktivnost s umjetnicima kao što su Katia Ricciarelli, Cecilia Gasdia, Salvatore Accardo, trio Bukureštanske državne filharmonije, Maria Knàpic. Snimao je za Radio Rai, Radio del Quebèc, Radio Classica...
I mogli bismo sada unedogled nabrajati njegove nevjerojatne uspjehe, ali ono što je vijest jest da ovaj pijanist svjetskoga glasa prvi puta dolazi u Hrvatsku i to na Noctes festival u Varaždinskim Toplicama. Neka nam domaćini ne zamjere, ali riječ je o ipak skromnijoj pozornici od onih na koje je ovaj jedinstveni 45-godišnji umjetnik navikao, no on nam kaže da se neobično veseli dolasku u naše krajeve. Bio je to povod za razgovor na koji je spremno pristao.
Otkriva nam tako kako je ljubav prema glazbi u njegovim genima. Rođen je na talijanskoj Siciliji gdje je njegov djed bio poznati violinist.
Najljepše suradnje
- Od njega sam mnogo naučio. Odrastao sam u umjetničkoj obitelji i kada sam postao spreman, upisao sam Milanski konzervatorij. Klavir me od malena fascinirao. Sjećam se, još dok sam bio dijete, kako sam oduševljeno slušao tu glazbu. Bilo je potrebno mnogo žrtvovanja, ali meni ništa nije bilo teško. Znao sam da je to težak instrument. Studirao sam popratno i orgulje te čembalo, ali klavir je uvijek ostao moja prva i najveća ljubav. Prvi put sam zasvirao sa samo sedam godina - kaže za Studio svjetski poznati pijanist.
Tijekom karijere specijalizirao se za razdoblje baroka pa je baš zbog toga uz klavir učio i čembalo i orgulje kao prethodnike klavira.
Pitamo ga kako se nije, nakon tisuću koncerata, zasitio takvog nomadskog života. Konstantno je na turnejama, živi u hotelima, nikada nije doma...
- Da, ponekad mi putovanja predstavljaju stres, nakon toliko nastupa već mi je pomalo dosta. Ali, opet, to me i ispunjava. Volim hotele i resorte, volim nova i lijepa mjesta. Recimo, Mjanmar mi je bio otkriće, a uživao sam i u posjetu Meksiku, Kanadi, New Yorku... Moram vam otkriti da imam neku čudnu strast prema hotelima i ne skrivam da bih jednog dana volio imati svoj - smije se osebujni glazbenik.
Kada se prisjeća suradnje s drugim glazbenicima, kaže kako su mu Andrea Bocelli, Katia Ricciarelli, Uto Ughi i Maria Dragoni ostali u najljepšem sjećanju.
- Tu se nema što reći, oni su naprosto najveći među najvećima - iskreno će.
Ljubav prema Italiji
Veseli se dolasku u Hrvatsku.
- Ne sjećam se da sam ikada ovdje nastupio. Zato mi je taj koncert izuzetno važan. Bolje ikad nego nikad, kako kažu. Uvjeren sam da će publika biti sjajna i da će me podržati - zaključuje simpatični Gianfranco. Dodaje kako je za našu publiku pripremio poseban set.
- Ne pravim razliku između “malog” i “velikog” koncerta poput onih u Carnegie Hallu. Koncert je uvijek jako važan i moraš se posvetiti publici. Nadam se da će se publici svidjeti ono što sam pripremio, a to je presjek onoga što se najlakše može opisati kao ljubav prema Italiji, njenim “kulturnim očevima”, povijesti i baštini... - dodaje.
Iako je svjetska zvijezda, Gianfranco je pritom i vrlo skroman - Da, možda još moram pokoriti svijet, ali ne osjećam se kao zvijezda. U očima Boga ja sam samo skromni pijanist. Iako težim savršenstvu, dakle uvijek sve mora biti perfektno odsvirano, znam da je moje sviranje samo odavanje počasti i odanost životima i stvaralaštvu neponovljivih skladatelja čija djela izvodim. Zato uvijek govorim da je poanta našeg rada kao glazbenika prepoznavanje vlastitih slabosti, kako bismo mogli stvoriti bolje “ja”, a time i bolje društvo. Stoga uvijek mladim ljudima poručujem da trebaju samo učiti, učiti i učiti, ali pritom i voljeti ono što uče i rade - objašnjava.
Gianfranco je nedavno dobio prestižnu nagradu s jednog od najpoznatijih sveučilišta na svijetu, Sorbonne. Nagrade su mu drage pa ističe i njujorški Ibla Gran, priznanje koje mu je otvorilo vrata svijeta. A nakon Varaždinskih Toplica njegov neumoran duh ide dalje.
Obožava kuhati
- Nastupam u Kraljevskom konzervatoriju u Bruxellesu, gdje ću među ostalima svirati i za belgijsku princezu. Nakon toga idemo dalje za Veneciju, zatim Parmu, a onda šesti put u Carnegie Hall. Sve to čini mi se kao nezaustavljiva bujica u kojoj uživam - smije se.
Pitamo ga za kraj što radi kada ne radi, a s obzirom na to da je Talijan, još k tomu sa Sicilije, odgovor nas nimalo ne iznenađuje.
- Kuham! Obožavam kuhati i volim kuhati na staromodan način, onako kako me moja baka naučila, dakle klasične sicilijanske specijalitete. Osim toga, uživam u vrtlarenju, a da se vratimo na hotele, volim otkrivati i ljepote talijanskih turističkih resorta. Jednog dana, kada uhvatim vremena, mislim da ću napisati knjigu o svim hotelima koje sam posjetio. Bit će to bestseler - uvjeren je znameniti pijanist.