S obzirom da je prvi put otvorio vrata u prosincu, tako se već godinama u istom mjesecu održavaju i “rođendanski” koncerti Vintagea, kako ga kolokvijalno od milja zovu njegovi posjetitelji. Vintage je zaista ugodno mjesto za izlazak tijekom hladnijih mjeseci, ali i tijekom ljeta kad se mnoga događanja sele u “vrt”, omiljenoj mi destinaciji za ljetne večernje izlaske.
Ovog prosinca Vintage se fakat potrudio oko izvođača s čijim nastupima od 12. do 16. prosinca slavi jedanaesti rođendan na “sceni” kao nezaobilazno zagrebačko koncertno okupljalište. Tako nas prvu večer, 12. prosinca očekuje nastup brutalnog finskog grindcore benda Rotten Sound čija diskografska karijera traje već duže od četrvt stoljeća. Enigma mi je kako ti momci toliko dugo opstaju na sceni jer njihov zvučni atak je u rangu toga da vam netko brusilicom struže željezničku šinu tik do uha dok vam je glava između čekića i nakovnja. Predgrupa je mlađi i nešto “nježniji” francuski grindcore sastav Warfuck.
Dan kasnije, 13. prosinca, vraćaju nam stari znanci Patribrejkers koji već duže vrijeme nisu objavili novi album, ali čije pjesme publika ionako zna napamet. Ako ništa drugo, barem ne moram Canetu odgovarati na pitanje koje mi je nekoliko godina znao postavljati: “Ej, Dragaše, što nitko ne želi da nam izda ploču u Hrvatskoj”? A, meni je uvijek bilo neugodno jer nisam znao što da mu kažem. Srećom, danas je ionako sve na internetu, a što se tiče koncerata Partibrejkers su bili i ostali pravovjerni, da ne velim ortodoksni svećenici električne rock’n’roll crkve. Cane je oštroumnim, minimalističnim stihovima govorio više (istine) nego mnogi u stihovima dugim poput kobasica, a Anton nepoderivim rock‘n‘roll, rhythm & blues i punk-rock rifovima bio i ostao jedan od najboljih i najvažnijih gitarista s područja bivše Jugoslavije. Cane i Anton su za mene bili i ostali tandem kakav su u Engleskoj bili Jagger-Richards, Strummer-Jones, Page-Plant, braća Davies iz Kinksa. Malo je danas bendova na cijelome svijetu koji toliko duboko osjećaju dušu rock’n‘rolla.
Treću večer, 14. prosinca, obilježit će koncert grupe The Strange koju vode Dalibor Pavičić i Chris Eckman dok su troje ostalih glazbenika iz nekadašnjih The Bambi Molestersa zamijenili dečki iz riječke americana grupe My Buddy Moose. Pavičić i Eckman su fantastičan tandem pri čemu su oba albuma The Strangea i u rangu najviših dometa bivšeg Eckmanovog sastava The Walkabouts te mjerljivi s usporedivim izdanjima Calexica, Lambchopa, The Jayhawksa, Wilca, Son Volta, Giant Sanda, Cowboy Junkiesa, Wilca i srodnih. Eckmanova estetika bliska je i onoj Cavea, Walkera, Hazlewooda i Cohena, a Pavičić je perfekcionist iz čije gitare teku melodije kakvima se malo tko može pohvaliti. Nakon dva EP-a, “Comin’ Undone” i “Not Now, Not Ever”, nadam se da će u skorije vrijeme stići i treći album The Strangea, a u međuvremenu veselim se koncertu The Strangea, tim više što smo se Dalibor i ja baš lijepo proveli na ljubljanskom nastupu Chrisa Eckmana i Terryja Lee Halea u “Pinelinoj dnevnoj sobi” i na putu od Zagreba do tamo i natrag.
U petak, 15. prosinca, Vintage bi trebali razvaliti Six Pack, sad već veteranski punk-rock bend iz Smederevske Palanke dok vas u subotu, 16. prosinca, očekuje party vragu iz torbe ispalog DJ-a, redatelja i kvizomana Marija Kovača čiji je set prigodno nazvan “Vintage nam se porodi”.
