Ove jeseni u Zagrebu, a slično je i Beču i u Ljubljani kao nama najbližim koncertnim destinacijama, prilično kuburimo s inozemnim rock koncertima. Turneje su sve kraće i sve rjeđe se američki i australski pa čak i britanski i skandinavski rock izvođači spuštaju južnije od Berlina ili Pariza. Eto, nije više ni u Munchenu neka sreća s ponudom rock koncerata. Stoga je dolazak u zagrebački klub Hard Place malo poznatog, no zaista zanimljivog rock‘n‘roll benda The Hangmen iz Los Angelesa "poslastica" koju ne bi valjalo preskočiti.
Naime, The Hangmen su osnovani sredinom 80-ih da bi koncem iste dekade za Capitol, nakon što ih je Geffen po mom sudu greškom odbio, objavili nastupni album koji je 2002. godine reizdan u proširenom izdanju pod nazivom "We‘ve Got Blood On The Toes of Our Boots", dvije godine nakon drugog albuma "Metallic I.O.U". Bio je to novi početak za sastav kojeg je pjevač i gitarist Bryan Small pokrenuo po uzoru na sastave poput The Gun Cluba, Toma Pettya & The Heartbreakersa i The Stoogesa.
Nažalost, glazbena industrija krajem 80-ih nije pokazivala previše interesa za takve bendove jer nisu se uklapali u naprilitanu hair-metal scenu Los Angelesa 80-ih, a ni u grunge koji je kuhao u Seattleu. Šteta jer The Hangmen je predstavljao zanimljiv "most" između blues-punka The Gun Cluba i blues-rocka Stonesa, uz primjesu roots-rocka i americane koja se ranih 80-ih počela pojavljivati na punk sceni Los Angelesa. Sjetimo se u tom kontekstu sastava poput The Blastersa, X, Flesheatersa i Divine Horsemena.
I na kasnijim albumima, sve do netom objavljenog i opet prljavo sjajnog "Stories To Tell", The Hangmen su nastavili jezditi na toj granici, a u njihovim pjesmama čujem i ono što me fasciniralo u pjesmama Supersuckersa čiji je Rontrose Heathman svirao na albumu The Hangmena "East Of Western" (2012). Rontroseov sin začet je u sobi zagrebačkog hotela Internacional na prvom koncertu kojeg sam Supersuckersima orgaznizirao u KSET-u, a The Hangmen su s tim bendom, kao i sa Social Distortion, postali "pobratimi". Nešto me u pojedinim pjesmama The Hangmena podsjeća i na Dead Moon, ali i na Motorheade što i nije čudno jer je debi album "The Hangmen" producirao Vic Maile, producent ključnih albuma Motorheada, Godfathersa, Dr. Feelgooda i legendarnog "Live At Leeds" grupe The Who.
Nadalje, The Hangmen je jedan od onih bendova koji me podsjeća na već zaboravljene aktere roots-rocka 80-ih poput Green On Reda, Lazy Cowgirlsa, Naked Preya i Tex & The Horseheadsa, potom na australske sastave poput Scientistsa, Radio Birdmana, Cosmic Psychosa i Beasts Of Bourbona te na skandinavske bendove poput Hellacoptersa, Turbonegra, Flaming Sideburnsa i Backyard Babiesa.
Usput, na albumu "Lost Rocks" (2010) The Hangmena gosti su bili Mike Ness (Social Distortion) koji im je producirao album "In The City" (2007), Eddie Spaghetti (Supersuckers), Rob Younger (Radio Birdman), Keith Morris (Circle Jerks/Black Flag) i Chris D. (Flesheaters). Gotovo sve albume The Hangmen su pbjavili za Acetate Records u vlasništvu Eddieja Spaghettija za kojeg osim njegovih Suprsuckersa albume objavljuju i Nine Pound Hammer, Rhino Bucket, Sonny Vincent, Junkyard, The Black Halos i nekolicina drugih.
Sve su to "znakovi po putu" koji bi vas trebali uputiti u Hard Place, 03. listopada, a koje navodim jer The Hangmen nisu ovdje dovoljno poznati da vam se odmah "upali lampica" zbog koje ćete "automatski" otići na njihov koncert. I mala napomena za kraj, nemojte The Hangmen iz Los Angelesa - kad ćete njihove snimke tražiti po internetu - pobrkati s istoimenim engleskim psychobilly sastavom (osnovanim 1991. godine), a niti s istoimenim psihodeličnim sastavom iz Washingtona koji je djelovao od 1964. do 1967.