Postoje mnogi (pop)kulturni prostori koje ljudi ovdje odabiru kao svoje “prirodno stanište” pa tako i onaj “postjugoslavenski” oko kojeg je profesorica Mirjana Kasapović, doduše zanemarujući (pop)kulturalni aspekt, potaknula zanimljivu raspravu. Autor ovog teksta, pak, relativno malo živi u hrvatskom i “postjugoslavenskom” prostoru jer ga iz tih “prstora” zanima relativno malo glazbe s obzirom da ne voli turbo i trap-folk ili estradu kao popularne glazbene žanrove. Još konkretnije, autor ovog teksta u književnosti najčešće odabire srednjoeuropske autore, od serija uglavnom britanske i skandinavske, a u glazbi ono što dolazi iz angloameričkog i australskog kulturnog prostora. Iz hrvatskog i “postjugoslavenskog” glazbenog prostora zanimaju ga izvođači koji najčešće nisu među najpopularnijima, a tako mu je bilo i u Jugoslaviji 80-ih.
Ovaj uvod sam ispisao jer je zanimljivo promatrati kako se u mogućim (pop)kulturnim prostorima kreće i Adam Semijalac iz Zagreba. Na nekoliko uglavnom samizdat albuma spjevanima na engleskom jeziku, a koje je objavio pod imenom Bebe na vole, moglo se pričiniti da Adam nije odrastao uz Savu nego uz Mississippi. Toliko je crn i težak, opor i grub bio njegov blues. Nažalost, dio ovdašnje publike nije ih čuo možda i zato što je Adam ovdje i tada bio poput stranog tijela. Nešto slično se može tvrditi i za Irenu Žilić, Overflow, My Buddy Moose, Kensington Limu, Jonathan, Lovely Quinces, Mary May i niz drugih ovdašnjih izvođača. Ne samo zato što su pjevali na engleskom jeziku, nego i jer su zvučali kao da nisu odavde što je za mene bio “odmor za uši”, a ne njihova mana.
No prije tri godine Semijalac je pod svojim pravim imenom i prezimenom prvi put kročio u ovdašnju glazbeno-liričku tradiciju, ali i to na vrlo neobičan i originalan način; prvo s mini-albumom “Tanec za crnog vraga”, a potom i s nedavno objavljenim antiratnim albumom “Srce se raskoli” na kojem je s Dunjom Knebl obradio četrnaest pjesama o stradanjima koje su u Hrvatskoj bile zapisane od vremena otomanskih ratova pa do Drugog svjetskog rata. Njih dvoje su ih uglazbili poput krvavih etno-blues priča koje se nažalost i danas doimaju aktualnima jer u Europi opet teče krv.
Slušajući skaldbe s albuma “Ode dite”, jasno je da se nastavljaju na “eksperimente” s mini-albuma “Tanec za crnog vraga”, ali i na “Srce se raskoli”, mada je vjerojatno da je Semijalac na njima radio usporedno ili vrlo brzo nakon realizacije albuma s Dunjom Knebl. Jako važno, Semijalac “Ode dite” posvećuje “našim bakama i djedovima antifašistima”, ali to je i “ljubavni i antiratni album” te njegov “pokušaj ponovnog prisvajanja folklora našeg podneblja”. “Ode dite” je i djelo o grozotama surovog života i smrti koja stiže zbog rata ili teškog fizičkog rada ili zbog bolesti koja je u vidu raka štitnjače okrznula Adama, prisiljenog zbog oštećenja gornjeg laringealnog živca i oštećenja glasa zapitati se kako će dalje pjevati, stvarati, živjeti. Uspio se zaliječiti i ponovo zapjevati te krenuti u stvaranje albuma koji je po konceptu moguće usporediti s albumom “Siromahi i lazari” Ivana Grobenskog. Na njemu je Grobenski, također nakon albuma na engleskom jeziku, donio nove autorske pjesme koje zvuče poput starih, tradicionalnih podravskih napjeva. S pomakom, naravno, inkorporiravši u svoj stil i gothic-americanu, blues i jazz. Nešto slično su svojedobno radili i Miroslav i Gordana Evačić, a sada i Adam Semijalac, uglavnom rabeći dangibicu, bugariju i bendžo, tek povremeno bas i bubanj.
Pjesme zvuče koliko jednostavno i primitivno, toliko i zlokobno i potresno. Mijenjajući štimove dangubice i bugarije te obilno koristeći slajd i bendžo, Semijalac je uz zavijajući vokal iznio zastrašujuće pjesme o patnji i smrti kojima u jedno stapa neke ovdašnje folklorne tradicije s motivima nadošlim s Bliskog istoka, iz Sjeverne Afrike i s juga Amerike. Na prvu jako starinski i arhaično, a na drugu postmodernistički i apstraktno; ukorijenjeno u davnoj prošlosti, ali i eksperimentalno i inovativno. Ry Cooder bi savršeno razumio ovaj album i bez prijevoda stihova.
A i ti stihovi su Adamovo jako oružje. Pogotovo kad zapjeva “Pušku nosim, ne znam zašto/Opet ginem, i za koga?/Da l’ za zemlju il’ za narod?/Il’ za gazdu boga svoga?” u “Nije moje” ili “Sa planine dite oca baca/Na proplanku vuci sline vuku/Oči plaču dok žene se tuku/Komad kruva i kuvana jaja” u “Podno brda” ili “Iz crnih daljina/Melje tužna makina/Sina po sina/Sudbina po sudbina” u “Drugovi moji”. Jučer Hrvatska, danas Ukrajina i eto nas i na mogućem “postaustrougarskom” ili na raskrižju “mitteleuropskog” i “balkanskog” prostora, ali i na imaginarnom sjecištu Dinarida i Appalachiana. Toliko o prostorima u kojima biramo živjeti.
ADAM SEMIJALAC
Ode dite
bandcamp samizdat
žanr: folk/blues
ocjena: 4