Kakav krasan festival imate, poručio je publici Josh Homme, frontmen grupe Queens Of The Stone Age. Može to biti i kurtoazna izjava koju ponavlja na svakom festivalu na kojem ovog ljeta nastupa QOTSA, no realno, to je i neoboriva činjenica jer INmusic se već prve večeri svojega trinaestog i ponovno rasprodanog izdanja potvrdio takvim.
A te prve večeri prvo veće uzbuđenje i oduševljenje publike priredio je nastupom David Byrne (66), nepoderiv amblem eklekticizma i inteligencije u popularnoj glazbi, dočaranoj i modelom ljudskoga mozga, koji je sjedeći za stolom u rukama tijekom početne skladbe “Here” držao bivši lider Talking Headsa. Ubrzo je za njim na pozornicu, u jednako sivim odijelima, stupila i njegova trupa sastavljena od čak jedanaestero glazbenika i pjevača s čak pet udaraljkaša, izvrsnim basistom i fascinantnom gitaristicom koja je gardom podsjetila i na Bowiejevu basisticu Gail Ann Dorsey.
Dekonstrukcija
Svi su oni plešući pratili Byrnea u prepoznatljivim, ali ipak drugačijim izvedbama klasika “I Zimbra”, “Slippery People”, “This Must Be The Place”, “Once In A Lifetime”, “The Great Curve” i “Burning Down The House”. Bio je to i podsjetnik na legendarni nastup Talking Headsa u ljeto 1982. godine u zagrebačkom Domu sportova. Sada je zbog festivala INmusic nastupio pred tri puta više ljudi, a sjajno su zvučale i pjesme poput recentnog singla “Everybody’s Coming To My House”, “I Should Watch TV” s albuma “Love This Giant” snimljenog u suradnji sa St. Vincent, koja je nastupila drugog dana INmusica te odjavna “Hell You Talmbout”, obrada jedne od skladbi R&B “frikuše” Janelle Monáe.
David Byrne
Byrneov nastup bio je poput dekonstrukcije rock benda presloženog u atraktivan afro-funk i američki R&B nastup za razmišljanje (o Byrneovom ustrajnom modernitetu) i ples (na ritmove njegova benda). Kao da se Byrne iznova vratio u (Zapadnu) Afriku kao ishodište antologijskog albuma Talking Headsa “Remain In Light”. Jedino je šteta što umjesto jedne od skladbi s lošeg zajedničkog albuma “Here Lies Love” s Fat Boy Slimom nije izveo “America is Waiting” s kultnog albuma “My Life in the Bush of Ghosts” ostvarenog s Brianom Enoom. Ipak, poruka publici da je u Zagrebu, unatoč našem gunđanju, sada normalnije i bolje nego u 90-ima stoji.
Nakon Byrnea, američko-britanski duo The Kills, pojačan s bubnjarom i klavijaturistom/gitaristom, ponudio je posve drukčiji blues-punk minimalizam. Seksepilna Alison Mosshart na svoj način nastavlja ulogu pokojne Nico kao rock-vampa, a unatoč angažmanu u The Dead Weatheru, jednom od bendova Jacka Whitea, čiji dolazak na INmusic još čekamo, usporedbe The Killsa i The White Stripesa ne drže vodu. Više je to bilo nalik svojedobnom koncertu njujorškog Yeah Yeah Yeahs na INmusicu, noir feelingu The Raveonettesa u Močvari te noise-rocku Pussy Galorea (Jona Spencera i Cristine Martinez) i gothic-punku Siouxsie and The Banshees. Eruptivna Alison Mosshart podsjetila je i na mlade dane “zlatnog boga rocka” Roberta Planta, no The Kills su ipak tek stilski dopadljivi, a bez jake suštine. Ipak, možda je dojam bio takav i zbog za ovakvu masu donekle preslabog razglasa i premalih gabarita drugog OTP World Stagea koji bi trebalo podebljati. Cijene (craft) piva i (brze) hrane, pak, ugostitelji bi trebali sniziti radi domaće publike koja je i dalje u većini na INmusicu.
Decibela nije nedostajalo na koncertu glavnoga headlinera prve večeri, Queens Of The Stone Age, čije je vulkansko grotlo grunulo već na drugoj pjesmi, frenetičnoj “Monsters In The Parasol”, a ubrzo i na plesnoj “The Way You Used to Do”, potmuloj “A Song for the Deaf” i razornoj “No One Knows”, da bi nas nakon pada intenziteta u sredini nastupa dokusurili erotičnom “Make It Wit Chu” i “Little Sister” te autodestruktivnom “Go With The Flow” i eksplozivnom “A Song For The Dead”. Autoritativni Josh, koji izgleda poput drvosječe, oko sebe u blještavim odijelima ima zajebane kompanjone poput Deana Fertite (gitara, klavijature), Troyja Van Leeuwena (gitara, klavijature) i Michaela Shumana (bas), a za bubnjevima zvijer u T-shirtu zvanu Jon Theodore iz benda The Mars Volta. Takvi Queensi su poput vučjeg čopora koji razdire plijen, ali i spremnoga stati na jedan mig alfa mužjaka.
Queens of the Stone Age
Još je važnije što Homme sa svojim pobočnicima uspijeva L. A. hardcore sastav Black Flag i detroitski proto-punk The Stooges - kroz teškometalnu grmljavinu utemeljenu u ostavštini Black Sabbatha i Led Zeppelina, psihodeličnost The Doorsa i Creama, glam-rock T. Rexa, grunge Nirvane i stoner Kyussa, u kojem je bio član - prometnuti u stadionski rock. Glavna je pouka iz nastupa Queensa - vođenog sigurnom rukom, muklim rifovima i sluđenim falsetom Josha Hommea - da rock i danas može biti moćan, zavodljiv, opasan i uzbudljiv, ali unatoč tome, jer mu nedostaje jačeg dotoka mlade publike, ne i tržišno najlukrativniji žanr popularne glazbe, kakav je bio od sredine 60-ih do sredine 90-ih godina prošloga stoljeća. Tako je ove godine - vjerojatno baš zbog Byrnea, Queensa, Cavea i Alice In Chains - bilo više zrelije publike. Protekle je pak - zbog bendova Kings Of Leon, Kasabian i Arcade Fire - bilo više mladih.
Povratnički nastup
INmusic je i ove godine ponudio niz zanimljivih manjih nastupa na okolnim pozornicama, no bolestima oštećenom kroničaru s 33 godine profesionalnog staža nemoguće je pohvatati sve, pa se i drugoga dana fokusirao na bitno, a trećeg dana glavne su zvijezde bili Interpol, Portugal. The Man i Alice In Chains.
Tako je druge večeri najprije uživao u povratničkom nastupu elegantnoga i sofisticiranoga pustinjskog blues-rock nastupa nigerijskoga gitarističkog virtuoza Omara Moctara Bombina, koji svoju hipnotičnu i transcendentalnu glazbu temelji i na lokalnim tradicijama, prethodnicima poput Ali Farke Toruéa, kao i malijskim suvremenicima poput Tinariwena i Tamikresta, ali i američkim guruima električne gitare poput Hendrixa i Santane. Nastavilo se s art-pop instalacijom ekscentrične i atipične kantautorice St. Vincent, koja je s Davidom Byrneom 2014. godine snimila zajednički album “Love This Giant”, da bi se večer nakon svojega starijeg kolege ukazala u seksepilnom, no pomalo i hladnom izdanju; glasom pomalo nalik na Kate Bush i s princeovski postavljenom električnom gitarom unutar electro podloge koja zvuči kao da je netko punk avangardiste Devo pokušao kroz imaginarij japanskih seks-lutaka prometnuti u pop zvijezde. Zanimljivo i ukusno, ali ne i za pasti u afan. Jinxi su pak set svojih dobro poznatih uhu ugodnih hitova izveli uredno, korektno i ležerno kao da je jarunska plaža negdje na Visu.
St. Vincent
A onda je u 23.15 sati na glavnu pozornicu stupio Kralj u pratnji vitezova Lošeg sjemena, odnosno Nick Cave okružen s The Bad Seeds. Nemojte ga zvati Princem tame, kao što ste to ranije običavali, jer za ovoga Božjeg glasnika to bi bilo minoriziranje, gotovo uvreda. Nevjerojatno, ali nešto užom set-listom uspio je nadmašiti čak i nezaboravni koncert poput onoga jesenas u Ljubljani. Zlokobni, nepojmljivo tužni, posmrtnički uvod u “Jesus Alone”, koja se može tumačiti i poput mise zadušnice za poginuloga sina Arthura, naznačio je da nas čeka borba s demonima zla i istjerivanje đavla da bismo kasnije zajedno - kroz “Into My Arms” i “The Weeping Song” te pri kraju u “Push the Sky Away” i kodu “Rings Of Saturn” - dospjeli u naručje Boga i osjetili njegovu milost.
Ako je koncert Cavea u Ljubljani bio najbolji prošle i ne samo prošle godine, ovaj na INmusicu bio je još intenzivniji i impresivniji. I to do mjere da se čovjek zapita ima li smisla - nakon tako magičnog i čarobnog, ali i bjesomučnog i divljeg nastupa tako karizmatičnog pjevača u pratnji tako moćnog ansambla, čiji instrumenti sijevaju poput munja i tutnje poput gromova - pohoditi bilo čije koncerte. Naime, bojim se da gotovo nitko drugi više nije u stanju dočarati takvu paletu glazbenih stanja i emocija; u rasponu od pastoralnoga mira i arkadijske ljepote poput onih u “Magneto” i “The Girl In Amber”, preko dramatičnosti u “Do You Love Me?”, “Loverman” i “Red Right Hand” te humora u “Stagger Lee”
Sigurna obala
U njima se Cave ukazuje kao gotički country pjevač uronjen u tmasti blues, u koji je ušao kroz ludilo punka s ruba svijeta, da bi postao titan rocka i pjesništva. A kad se to posloži kao na Jarunu, onda ne znaš bi li plakao ili ne skidao osmijeh s lica, jer osjećaš da prolaziš kroz katarzu u kojoj se miješaju i radost i tuga. Zapravo, cijeli je nastup Nicka Cavea bio poput prolaska morem boli u tmini iz koje Sotona vreba iza svakoga vala da bi se nekako ipak dočepao sigurne obale i osjetio Božju milost. Pritom stalno pitaš samoga sebe ima li uopće Boga. Ili, ako ga ima, zašto je tako okrutan pa ti na leđa navaljuje križ koji više ne možeš nositi. No ipak, oslonjen tek na šaku ljubavi i pokoje zrnce radosti, nekako trpiš i prtiš kroz tu tugu i jad života na Zemlji čekajući da ti se otvore vrata Kraljevstva nebeskog, ako i to nije još samo jedna obmana.
Nick Cave
U slučaju Cavea, to je pitanje koje si je kao otac u zrelim godinama vjerojatno postavio u podnožju stijene s koje se survao njegov mladi sin Arthur, ali i kroz minula desetljeća u kojima su iz ovisničkoga košmara, ponekad sa samog ruba života i smrti, nastajale njegove potresne i bolne, dramatične i surove, no ipak nadnaravno lijepe i krasne pjesme. Njima nas iznova i iznova opčinjava i očarava, mene već dvanaesti-trinaesti put u posljednje 33 godine, kao neprikosnoveni vladar emocija i naših duša, ali i čovjek koji je uz Springsteena na najbolji način utjelovio izjavu potonjeg o tome kako je “Elvis oslobodio vaša tijela, a Dylan vaše umove”.
Kako god okrenuli, njegov koncert na ovogodišnjem INmusicu, psihoterapija i za njega i za publiku, koja ga nosi na rukama i u srcima, jedan je od definitivno najveličanstvenijih kojima sam ikada prisustvovao. Pa ako i nema Boga, Cave me uvjerio da valja vjerovati da Ga ima, slično onoj vjeri koju mi je na svoj način ulio Springsteen na koncertu u Beču u srpnju 2009. godine ili Dylan svojim revolucionarnim djelima. Doista, tko je najveći? Sam će ga Bog znati, ali Cave mora biti u prva tri.