U tjednu nakon smrti Lou Reeda koji je slabo vidio vrhove top-lista, ali se bez problema upisao na listu najutjecajnijih izvođača u povijesti rock i popularne glazbe, odnosno u sedmici u kojoj se mediji ponovo bave smrću albuma kao glazbenog formata, možda jedino što ima smisla je postavljanje “Aftershocka” Motorheada za album tjedna. Naime, ako nekoga zanima format albuma, onda je to publika Motorheada koja već odavno nema živaca za smeće s top-lista singlova koje klinci saugaju preko (besplatnog) streaminga.
Ne, publika Motorheada nema sluha za “nove trendove” pop glazbe jer je isti zanimaju koliko lanjski snijeg i teško da su u krivu. Zovite tu publikom glupom, uključivši i gore potpisanog, ali u svijetu u kojem moda samo stalna jest itekako ima smisla vraćati se Lemmyju koji s Motorheadom i po 21. put snima, zapravo, jedan te isti album. Netko će pitati kakvog to ima smisla i zašto se Motorhead ne mijenja kad znamo da su najcjenjeniji bendovi i izvođači oni koji su tijekom karijera uvelike mijenjali stil? Pitanja su na mjestu i teško im se argumentirano suprotstaviti, ali postoji jedan faktor koji ta pitanja zanemaruju, a na koji su najbolje do sada znali odgovoriti baš Motorhead, a uz njih i AC/DC, ZZ Top i, dok su bili živi, Ramones. To su bendovi koji su vrlo rano u karijeri pronašli genijalnu formulu i samo bi je budala mijenjala ili “inovirala”. Uostalom, ljudi uglavnom ne vole velika iznenađenja, a u svijetu punom neugodnih iznenađenja lijepo je znati da ćeš od Motorheada dobiti ono što od tog benda očekuješ. Ne lahor violina, kuckanje elektronskog ritma i poigravanje s puhačima nego Lemmyjev lavež, tutnjavu njegovog basa koji razara daleko jače od one kuglice na kojoj je ljulja Miley Cyrus, baraže bubnjeva, ubojite riffove gitare i solaže koje sijeku kao mačeta. Koncentrirano, bez rasipanja energije, glasno i zapanjujuće snažno ako znamo da je zbog bolesti 67-godišnjeg Lemmyja turneja Motorheada pomaknuta za nekoliko mjeseci. Jednostavno, ako naručiš odrezak i krumpir, onda želiš dobiti odrezak i krumpir, a ne tofu i klice. Razlika je samo u tome je li odrezak više ili manje krvav, a krumpir više ili manje reš. Upravo je tako s albumima Motorheada.
Lemmy je lik koji cijeli život peče odreske i tu upornost i ustrajnost ljudi cijene, a u takvoj konstelaciji “Aftershock” je jedan od najbolje ispečenih odrezaka iz Lemmyjeve zahuktale i zadimljene pečenjare zvane Motorhead. Zapravo nije to ništa mudro nego tek životna storija u kojoj su žene prokletstvo, alkohol nužda, a rock’n’roll jedina prava vjera. No, kao i s biftecima i ramstecima koje u nas malo tko zna tretirati kako valja, pa čak i svinjskim krmićima i vratinom s kojima je naizgled teško pogriješiti, malo je majstora koji znaju rock’n’roll “ispeći” kako valja. Lemmy je jedan od tih posljednjih velikih majstora i zato prije negoli se i s njim zauvijek pozdravimo, naklonimo mu se još jednom. Kosac je blizu, ali nemojte cendrati, zadržite vjeru u sebe, a barut suhim i pošaljite sve k vragu jer Boga ionako nema. Naravno, sve bi to bilo smiješno i naopako da nam to kaže netko bez kredibiliteta Lemmyja čiji Motorhead na “Aftershocku” praše moćnije negoli i na jednom svom albumu iz 21. stoljeća.