Sjećate li se zanosa otprije deset-dvanaest godina kad smo svako malo dobivali intrigantne debije i nove albume junoša koje je NME prozvao “novom rock revolucijom”?
The Libertines i The Strokes su plijenili šarmom nalik onome iz novovalnih vremena, The White Stripes, Black Rebel Motorcycle Club i Queens Of The Stone Age snagom rock’n’rolla kakvu smo mislili da više, nakon smrti Kurta Cobaina, nećemo osjetiti, Kings of Leon jahali su poput kauboja iz nekog anti-vesterna, Jet jezdili poput motociklističke bande, a The Hives zujali poput Stonesa na speedu. “Rock za 21. stoljeće” bio je relevantan, moćan i uzbudljiv.
Moćno, seksi i sjajno
Nije da danas rocka ili njegovih zanimljivih hibrida nema. Buknula je bruklinška scena na čelu s The National. Kings Of Leon, The Killers i nešto stariji Muse te Foo Fighters su postali stadionska imena, Jack White je pokrenuo fascinantnu solo karijeru, svjedočili smo uzletu folk-rocka s Fleet Foxes, Mumford & Sons i nizom drugih izvođača. Zasjali su mladi kantautori poput Jakea Bugga, a i “starci” se izvrsno drže, ali nakon tog “novog rock vala” s početka milenija, izuzev Arctic Monkeysa, nismo dobili mnogo novih intrigantnih rock sastava ili neku tržišno uspješnu generacijsku “rock priču”.
Stoga se čini da Franz Ferdinand , govorimo li o imenima iz njihove generacije, danas igraju na prilično velikom prostoru na kojem baš i nemaju puno konkurenata. Uostalom, njihovo treće ukazanje na INmusic festivalu bilo je toliko moćno, seksi i sjajno da nije bilo teško povjerovati kako inteligentni škotski art-rock grofovi, oboružani white-funk ritmovima, blještavim pop melodijama i zgodnim umrežavanjem retrogradnog i postmodernog sjaje poput dragulja rocka i popularne glazbe. Nadali smo se i kako bi novi album mogao odagnati umor, zamjetan na trećem albumu “Tonight” iz 2009. godine. U tom smislu “Right Thoughts, Right Words, Right Action” trebao je ili mogao biti dance-rock i funk-punk klasik, mjerljiv s remek-djelima Talking Headsa. Prva dva slušanja, a prvi dojmovi malo kad varaju, ukazuju da “Right Thoughts, Right Words, Right Action” nije slab album, ali i da nije na razini genijalnog debija “Franz Ferdinand” pa čak ni solidnog drugog albuma “You Could Have It So Much Better”.
Izgleda da je “Franz Ferdinand” bio toliko savršen album da nije ostalo mnogo prostora za njegovo poboljšanje. Ili su Franz Ferdinand trebali otići u nekom radiklano drukčijem smjeru, što bi ih možda u startu ubilo ili njegovu formulu ponavljati s neznatnim varijacijama kao što su to svojedobno činili Ramonesi. Treći put je bio pronalazak načina da se Franz Ferdinand razvijaju poput Talking Headsa, no za takvo što bio im je potreban producentski genij poput Briana Enoa. Podsjetnika radi, četvrti album Talking Headsa bio je revolucionarni “Remain In Light”. Nažalost, “Right Thoughts, Right Words, Right Action” u startu je mnogo skromnije i manje hrabro osmišljen album.
Nedostaje zerica
Franz Ferdinand, doduše, nastavljaju suvereno vladati na prostoru između naizgled dva oprečna žanra. Punk i funk znaju spretno uvezati u jednu pitku i popičnu cjelinu kojoj tek zerica nedostaje da se prometne u stelarnu orbitu hitova, podesnu i za plesne podije klubova i za livade open-air rock festivale. Zgodne su i klavijature koje svako toliko odvuku Franz Ferdinand ka frenetičnom garage-rocku 60-ih kojemu podaruju plesnost kakvu najčešće nije imao. Zamjetni su i odbljesci Gang Of Foura i The Clasha, novog vala i disco-punk avanturizma na koji nas je nedavno podsjetio Public Image Ltd. I nije problem što smo dobar dio toga mi stariji već čuli jer mlađoj publici su takve konstrukcije nove, odnosno nije mana što Franz Ferdinandu nedostaje ona revolucionarnost kakva je krasila najznačajnija imena post-punka. Najveći je problem što solidni “Right Thoughts, Right Words, Right Action”, unatoč efektnom prebrikavanju arta i popa - kako u stihovima Alexa Kapranosa, tako u svirci benda - ipak nije zaigran i energičan poput debija iz 2004. godine.