Ove nedjelje uvečer mogli ste na HTV2 odgledati drugu od četiri epizode izvrsnog dokumentarca "Punk" (2019) u izvršnoj produkciji Iggyja Popa, modnog dizajnera Johna Varvatosa, kanadskog TV producenta Dericka Murrayja i režiji Jesseja Jamesa Millera. Od Detroita kasnih 60-ih, preko njujorškog CBGB-a sredine 70-ih i Londona 1977., pa do novijeg doba taj serijal ne prezentira punk kroz kratki bljesak nego kroz puno dužu, dublju i širu priču. Krcat oštroumnim i zabavnim komentarima i svjedočenjima nekih od ključnih aktera tog prevratničkog glazbenog pokreta, arhivskim snimkama s koncerata i iz bekstejdža, studija i televizijskih emisija te reprodukcijama plakata, albuma i magazina, "Punk" obuhvaća sve što trebate znati o punku. Taj serijal me podsjetio i zašto mi je sve to oko punka bilo toliko važno da me potaklo na DIY izdavanje fanzina, objavljivanje albuma, uređivanje radijskih emisija, organiziranje koncerata i pisanje o muzici od koje ne postoji ništa važnije u mom životu.
Kroz glavu su mi prolazila i manje sretna sjećanja na to kako sam ranih 90-ih gramofonskom iglom derao po brazdama albuma "The Stooges" i "Fun House", osjećajući se deziluzionirano poput Iggyja kad je u "1969" urlao "još jedna godina za tebe i mene/još jedna godina u kojoj nemaš što raditi", a u "No Fun" zavijao "nije zabavno visiti okolo/ustrašen još jednim novim danom". Bilo mi je jasno da je Iggy opjevao kako se osjećao koncem 60-ih u devastiranoj Americi, ali i kako ću se ja zbog rata osjećati ranih 90-ih u Hrvatskoj, a i kako se osjećam zbog ove pandemije pedeset godina kasnije. Pjesme The Stoogesa, osim što su glazbeno bile revolucionarne, odražavale su tu mahnitu potrebu da se unatoč socijalnom rastrojstvu iznađe zabava i smisao postojanja. Plodovi te potrage su bile i pjesme poput opasne i zarazne "I Wanna Be Your Dog", pogonjene najmoćnijim gitarskim rifom svih vremena kojim je Ron Asheton udario temelje punka i post-punka, noise i industrial rocka, hardcorea i grungea. Temelje novog rocka.
Slušajući sada, po tko zna koji put, prva dva albuma The Stoogesa čiji svaki rif, stih, ritam i urlik znam napamet, za današnju pjesmu dana odabrao sam "Loose" s "Fun Housea". Za taj album, otvoren abruptivnom bukom benda i Iggyjevim animalnim urlikom, teško je reći je li punk, rock, psihodelična, progresivna ili jazz glazba. Ili sve to odjednom. Bila je to i bušilica kojom su se The Stooges probijali iz socijalne ludnice na glazbenu i osobnu slobodu u kojoj možeš činiti što te volja, uključivši i da, uz oslobađajuću i do daske odvrnutu "Loose", urokan plešeš i treseš se u groznici, urlaš do bola i samoozljeđujući se puštaš da neuroze teku iz tebe. A što drugo i da se radi u ludnici nalik ovoj globalnoj zbog korone, onoj našoj ratnoj prije trideset godina ili onoj Iggyjeve Amerike prije pola stoljeća? Možeš ih samo razarati stoogesoidnim rock'n'rollom.
Nažalost, već dugo ne vidim i ne čujem mlade gnjevne buntovnike, lunatike i predivne gubitnike, no zapravo slobodnjačke duhove poput Iggyja s početka 70-ih koji pak u pjesmi "Bells & Circles" s electro-punk EP-a "Teatime Dub Encounters" (2018) dua Underworld - o zabrani osobnih sloboda poput pušenja u avionima i kraha demokracije u antiseptičnom svijetu, sada uplašenog i koronavirusom - starački mudro, jer je nekim čudom preživio autodestrukciju, zaključuje kako "neće biti revolucije/pa je zato ni neće biti na televiziji". Ako je tako, barem gledajte dokumentarni serijal "Punk" o istoimenoj glazbenoj revoluciji, slušajte The Stooges, najbolji rock'n'roll bend svih vremena i "rokajte" se čime god želite jer sutra će biti još lošije. Problem je što mi Iggy u "Trapped" s istog EP-a poručuje i "da nema više te droge i tog alkohola koji bi mi pomogli" te da iz ove ludnice "neću pobjeći van".