Raskinut je društveni ugovor koji je obećavao socijalnu stabilnost. Zbog toga živimo na prekretnici vremena u kojoj se demokratske vrijednosti dovode u pitanje. Ako preostale demokratske stranke i građanski srednji sloj ne počnu razmišljati o tome kako bi se taj ugovor mogao iznova koncipirati, onda ćemo se u Europi morati suočiti s novim desničarskim valom koji će idućih godina pokopati demokraciju.
Umjereno građanstvo i elite iz svih društvenih sfera sada moraju dokazati da su nešto naučile iz povijesti. Ovim rečenicama njemački politolog i sociolog Thore D. Hansen zaključio je knjigu “Njemački život” (Fraktura, 2018), jezovito svjedočanstvo Goebbelsove tajnice Brunhidle Pomsel o postanku i vladavini nacizma.
Čitajući u koronaškoj karanteni tu fascinantnu knjigu još sam se jednom uvjerio i u vlastita razmišljanja o tome koliko smo u Europi posljednjih godina došli blizu 1923. godini u kojoj Hitler izvodi puč, odnosno 1933. godini u kojoj dolazi na vlast u Njemačkoj, a nakon čega slijedi najmračnije razdoblje 20. stoljeća.
Doduše, Hansenovi zaključci i opomene, proizašli iz upečatljivih usporedbi svjedočanstava Brunhidle Pomsel i onoga što se u Europi događalo u godinama nakon krize iz 2008. godine, zbog pogubnih socijalnih efekata globalizacije, neoliberalnog kapitalizma fokusiranog samo na kratkoročnu maksimalizaciju profita i “trećeg puta” potpuno pogubljene ljevice od Blaira i Schroedera naovamo, izvedeni su prije korone.
Tek ćemo, dakle, vidjeti hoće li ova pandemija i ekonomska depresija, koja će nastupiti radi karantene ekonomije, građana i društva, proizvesti pozitivne ili još negativnije socijalne i političke efekte diljem Europe i svijeta. No već je desetak godina jasno da ne smijemo okretati glavu i samo raditi svoj posao, kao što su to činili Brunhilde Pomsel i milijuni njemačkih građana uoči i po dolasku nacista na vlast, nego buniti se i boriti da očuvamo i ojačamo demokraciju.
A u toj brizi za opće društveno dobro, barem ako mene pitate, iznimno je važan i nauk pokojnog Joea Strummera. Deseci njegovih stihova snažno rezoniraju i danas, barem za one koji žele misliti vlastitom glavom i ne miriti se s postojećim stanjem, pa tako i oni iz pjesme “White Riot”.
Strummer ju je napisao inspiriran odlaskom s Paulom Simononom, basistom The Clasha, na Notting Hill Carnival, 1976. godine. Taj karneval od kasnih 50-ih pa do danas bio je poprište rasnih i socijalnih nemira, a Strummera je zadivilo što se “obojeno”, zapadnokaripsko stanovništvo Londona ne želi miriti s nepravdom.
Eksplozivna, nervozna, brza i oštra “White Riot” stoga nije, kako su neki u početku mislili, rasistička pjesma nego poziv kojim je Strummer želio, a i poslije njegove smrti može se jednako tumačiti, motivirati bjelačku većinu da pruži otpor onoj vlasti čije su namjere opasne i pogubne.
Urlajući stihove “Crnci imaju mnogo problema/Ali se ne libe cigle bacati/Bijelci idu u školu/Gdje ih uče gluposti”, a malo zatim i “Sva je moć/U rukama bogatih koji je mogu kupiti/Dok mi hodamo ulicom/Previše ustrašeni da je pokušamo osvojiti”, Strummer je ukazao kako je pobuna ponekad jedino sredstvo za osvajanje onoga što bi običnim ljudima “po defaultu” trebalo pripadati, poput slobode i blagostanja, građanskih i ljudskih prava, jednakosti i pravednosti. “Power To The People”, kako bi to rekao John Lennon.
No, do toga se ne dolazi šutnjom i okretanjem glave od ugnjetavanja nego nemirenjem i pobunom. Ključno Strummerovo pitanje izvor je i pitanja koje postavlja i Hansen u “Njemačkom životu”: “Preuzimaš li stvar u svoje ruke/Ili primaš naredbe/Ideš li unatrag/Ili želiš naprijed?”.
Zato, uključite “bullshit detector”, detektirajte prodavače magle i trgove jednostavnim i “konačnim rješenjima” i borite se za građanska prava i ljudsko dostojanstvo, a protiv fašizma, ekonomske i socijalne nepravde. Unatoč ili baš zahvaljujući pandemiji jer, ako budete šutjeli, mogli biste nastradati.