StoryEditor
THE KINKS - 'SUNNY AFTERNOON'

PJESMA DANA ALEKSANDRA DRAGAŠA Zašto je Ray Davies bio u pravu pjevajući s Kinksima o umjetnosti dokoličarenja?

 
Ray Davies
 Photo 12 / Alamy / Alamy / Profimedia

Gordijski čvor vječne dileme o tome tko je bolji, Beatlesi ili Stonesi, moj neprežaljeni prijatelj Goran znao je presjeći uzvikom Kinksi! Čak i da nije bio u pravu, Kinksi su od 1966. do 1971. snimili barem pet albuma koji se kvalitetom mogu mjeriti s bilo kojih pet albuma Beatlesa ili Stonesa iz istog perioda pri čemu je jednako važno napomenuti i da su uvodni rifovi u njihove ranije pjesme poput “You Really Got Me” i “All Day And All Of The Night”, obje iz 1964. godine, temelj onoga što ćemo kasnije zvati punkom, a neki smatraju da su istim rifovima Kinksi utemeljili i hard rock. Ray Davies, glavni autor Kinksa koji je relativno nedavno objavio dva zanimljiva solo albuma o glazbenim, političkim i drugim odnosima između Engleske i Amerike, “Americana” (2017) i “Our Country: Americana Act II” (2018), jedan je i od najfascinantnijih socijalnih komentatora u povijesti (britanske) popularne glazbe.

Tako se u “Sunny Afternoon” s albuma “Face To Face” na kojem je još nekoliko njegovih briljantnih društvenih opservacija – “Dandy”, “A House In The Country”, “The Most Exclusive Residence For Sale”, “Holiday In Waikiki” – Davies uživljava u ulogu mladog izdanka aristokratske klase koji uživa u bogatstvu koje nije ni zaradio ni zaslužio.

 

Ipak, i tom mladom kicošu poreznik je zakucao na vrata pa, jadan, ne može više jedriti svojom jahtom nego tek dokoličariti na suncu s pivom u ruci. U posve izokrenutom socijalnom kontekstu ta mi je pjesma o dokoličarenju pala na pamet kad sam po avenijama i parkovima Dugava i Travnog minulog i sunčanog nedjeljnog popodneva vidio na stotine ljudi kako hodaju, bicikliraju, sjede na klupama, leže u travi, igraju stolni tenis, vježbaju na spravama, piju pivo, kafenišu na zraku, šeću pse, uživaju u pogledu na djecu koja skaču po svojim igralištima. Niti jedno nedjeljno popodne prošlih dvadesetak godina u Novom Zagrebu nije izgledalo tako opušteno kao ovih nekoliko tijekom korone.

Volio bih da nedjelje i ubuduće, kad posve izađemo iz karantene, ostanu takve jer mi se tijekom posljednjih nekoliko njih učinilo da su se ljudi napokon vratili sebi i posvetili dokolici kao važnom sastojku života, zaliječili od groznice konzumerizma i odahnuli od kapitalističke stege. Kao da je netko vratio komadić izgubljenog socijalističkog raja iz kojeg smo sami sebe prognali. Dapače, staru maksimu Roberta Owena o “osam sati rada, osam sati odmora, osam sati spavanja” trebalo bi i unaprijediti pa rad, gdje kod se to može, svesti na samo šest sati dnevno ili na četiri dana u tjednu. Valjalo bi početi razmišljati i o ZOD-u (zajamčenom osobnom dohotku) umjesto da se i dalje bakćemo sa ZDS-om koji bi trajno i u svim prilikama trebalo zabraniti i sankcionirati novčanim i zatvorskim kaznama; baš kao u obližnjoj Austriji u kojoj šoping-centri i supermarketi, a turistička je to zemlja kao i Hrvatska, nedjeljom odavno miruju.

Ako za sada nema ništa od ZOD-a, mada bi kapitalizam uskoro mogao shvatiti da on postaje nužnost funkcioniranja ekonomije uslijed napretka tehnologije, onda bi barem nedjelju, kao tijekom ove karantene, valjalo ostaviti neradnom; osim za nužne javne službe i one pekarnice, kafiće, tržnice i krčme kojima je nedjelja udarni dan u tjednu. I to ne zbog (katoličkih) vjernika koji ni ove neradne nedjelje nisu pohrlili u crkve, barem ne u Dugavama i Travnom, nego zbog radnika koji moraju barem jedan dan u tjednu opustiti duh, tijelo i mozak. Pa da mogu, kako bi to u “Sunny Afternoon” rekao Ray Davies, u miru nedjelje “sjesti, natočiti si ledeno hladno pivo i ljenčariti na popodnevnom suncu”. Nema novca koji može nadomjestiti potrebu čovjeka za dokolicom i igrom, a još je manje nužno da se građane zbog profita i potrošnje tjera u okove nedjeljnog rada i konzumerizma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
01. srpanj 2020 20:30