Sastav Grandaddy pod vodstvom Jasona Lytlea iz Modesta, Kalifornija osvojio me prije četvrt stoljeća drugim albumom “Sophtware Slump", konceptualnim djelom o propadanju tehnologije kao metafori za propast ljubavne veze. Tada su Grandaddy bili duhovna braća Flaming Lipsa, imali studio u brvnari u svome "malome mistu" i naizgled im ništa nije falilo, no naredni album “Sumday” s niskom tugaljivih vinjeta iz "malomišćanskog" života otkrio je i beznadežnost u gradiću nalik Peytoneu. Lytle je tada balansirao između J Mascisa i Neila Younga, no drugi, sporiji dio albuma zapao je u "malomišćansku" letargiju pa mi je Grandaddy i zbog desetogodišnje diskografske stanke ispao iz fokusa. Povratnički “Last Place” (2017) ovlaš sam preslušao i mogu reći da je bio tek simpatičan, no zato mi se nedavno objavljeni “Blu Wav” baš dopao jer donosi glazbu u kojoj Grandaddy zvuče poput country & western reinkarnacije Beach Boysa iz njihove psych-pop faze. “Blu Wav”, navodno finalni album Grandaddyja, nije samo priča o povratku u kalifornijsko “malo misto” nego i o lutanju Nevadom po kojoj se miljama možete voziti bez da susretnete drugi auto dok na radiju slušate country pjesme i oplakujete smrt prijatelja iz benda.