Kad se na debiju "Nothing Great About Britain" englesku Kraljicu usudio nazvati pizdom i usput obračunati s Teresom May i Borisom Johnsonom, bilo je jasno da je slowthai, tada 24-godišnji Britanac irsko-barbadoškog porijekla iz brojne i siromašne obitelji, ispljunuo jedan od najboljih albuma 2019., proizašao iz naslijeđa Sex Pistolsa, The Specialsa i The Streetsa.
Ovitak na kojem je stajao okovan za srednjovjekovni drveni stup srama, podignut ispred nebodera nekog bezličnog predgrađa, bio je jednako rječit kao i njegove pjesme koje su zvučale poput novinskih reportaža iz noćnog provoda po bircevima za talog britanskog društva. U međuvremenu je slowthai prosperirao i postao slavan, ali pubove je zatvorio lockdown i koncerata nigdje na vidiku, a omekšala je i oštrina njegovog, za mnoge otrovnog jezika.
Ipak, ako više i nije Johnny Rotten britanskog rapa, i dalje je dojmljiv u opisima (britanskog post-Brexit) svagdana, a to sugerira i naslov albuma "Tyron" jer pravo ime tog momka je Tyron Frampton. Gosti poput A$ap Rockyja s jedne i Jamesa Blakea s druge strane su balast, ali jest pametno što je slowthai i u streamingu novi album podijelio na tvrđu, grime A (CAPS LOCK) i nježniju, rap-baladerskiju B (lower-case) stranu, no dojam je i da je previše pazio kako će se dojmiti nakon što se pijan osramotio na dodjeli NME Awardsa.