Kada je te predbožićne večeri, 21. prosinca, mladi bariton Leon Košavić (25) anđeoski poveo “Panis Angelicus” Cesara Francka, belgijski kralj Philippe I. potražio je ruku svoje supruge, kraljice Mathilde.
Ona mu je uzvratila osjećaje. Zatravljeni emocijama, daleko od bilo kakvog protokola, dopustili su da ih Leonov glas odvede svemirski daleko. Ova markantna epizoda jedna je od mnogih koje dokazuju da su Košaviću prestižne svjetske pozornice već zasluženo raskrilile vrata. Prati ga glas jednog od najperspektivnijih globalnih solista. Upravo se vratio s božićnog gala-koncerta u Bruxellesu održanog 21. prosinca u kraljevskom dvoru pred belgijskom vladarskom obitelji, tek da bi malo predahnuo u roditeljskom domu u Ozlju, a zatim ponovno na put.
“Nakon završene Muzičke akademije u Zagrebu, već godinu i pol sam na usavršavanju u Chapelle Musicale Reine Elisabeth u Waterloou, nakon što sam, na preporuku mog profesora Giorgia Suriana, otišao i položio audiciju kod belgijskog bass-baritona Joséa van Dama. To školu financiraju bogati mecene, Francuzi i Belgijanci, koji nam tamo osiguravaju vrhunske profesore. Ovaj božićni koncert kao poklon kraljevskoj obitelji tradicionalno održavaju polaznici škole, solisti i članovi orkestra s opernog odjela, uz orkestar i zbor Opere La Monnaie u Bruxellesu”, pojašnjava Košavić kako je došlo do ovog kraljevskog tretmana.
Nemoguće je ostati hladan na tu vrstu spektakla pred okrunjenim glavama?
- Daleko od toga. Ja za svaki nastup imam tremu. Nije dobro ako nema treme. Kod mene je to uvijek pozitivna trema. Naravno, na ovom nastupu je bilo puno više odgovornosti... Iako, moram vam reći, meni doista nije bitno pjevam li za jednog čovjeka, mog susjeda, ili za britansku kraljicu. Uvijek ću isto pjevati, neću se ništa više ili manje dati s obzirom na to koja me publika sluša.
Nema kalkulacija?
- Nema kalkulacija. Svaki čovjek mi je važan. Makar vi došli bez ikakvog predznanja na moj nastup. Recimo, kad sam išao pjevati u Norvešku, u avionu sam upoznao neku stariju gospođu s Islanda koja mi je rekla da nikada nije slušala neki koncert klasične glazbe. I upravo ovaj na kojem sam pjevao, bio joj je prvi koncert klasične glazbe u životu. Pozvao sam je i poklonio joj karte. To je najbitnije, da se taj naš svijet širi, da klasična glazba ne bude bauk.
Veći vam je izazov povesti takvu nevinu publiku u nepoznati svijet?
- Naravno, veći mi je izazov pjevati pred publikom koja je svježa i koju treba zaintrigirati za tu vrst glazbe, nego pred publikom koja je već educirana. Zapravo, najveći je izazov pjevati pred djecom. Djeca su jako iskrena i ona će u trenutku odlučiti sviđa li im se to ili ne, bez kalkulacija.
Djeca nagonski reagiraju?
- Da, baš kao što je i sama glazba nagonska. Glazba je nešto duboko, nešto što izvire iz našeg podsvjesnog.
Koji su vam daljnji planovi? Kalendar za 2017. je nabijen?
- U veljači pripremam operu u Helsinkiju, slijede koncerti u Londonu i Rotterdamu, opera u Lausanni, pa u Royal Opera House u Londonu... Don Giovannia pjevam u Stuttgartu, a baš danas mi je stigao ugovor za “Figarov pir” u Liegeu... Uglavnom su to nastupi u inozemstvu.
Dok gradite respektabilnu svjetsku karijeru, imate li u sebi makar i podsvjesnog crvića da ste disciplinom i napornim radom “protraćili” onu prvu mladost?
- Ne, nikako! U ovome što radim ja doista uživam. Jer, posao ne možete kvalitetno raditi ako u njemu ne uživate. Ili ću ovo raditi kako treba, ili neću uopće to raditi. Ne mogu prenijeti sreću glazbe na druge ako sam u tome ne uživam. Naravno, naporno je, sva ta putovanja, hoteli, nastupi... Ali, na kraju, dok postoje ljudi kao ta jedna žena koju sam spomenuo, u Norveškoj, koja mi je poslije koncerta došla i rekla kako joj je to obogatilo život, nema veće sreće. Nema veće sreće nego kad nekome pomognete da bude sretan.
Spomenili ste profesora i mentora Suriana. Koliko je bitan taj input prvih profesora, prvih majstora kod kojih ste učili zanat?
- Svaki profesor je jako bitan u karijeri. Moj prvi profesor u Glazbenoj školi u Karlovcu bio je Tonči Ante Petković. Vodio me od dvanaeste godine, i uspio prevesti kroz vrlo delikatnu stvar, kroz mutaciju glasa bez ikakvih nuspojava, jer sam u početku bio još sopran. Na Akademiji sam imao sreću da mi profesor bude Giorgio Surian. Od njega sam jako puno naučio, i s njim prošao na internacionalne scene. Danas je dobrog profesora teško naći, jer malo se profesora orijentira na rad s tehnikom, a to je jako važno. Tek kad imate savršenu tehniku, onda ste doista slobodni i u glumi i u pjevačkoj interpretaciji. Morate moći pustiti umu i mašti da slobodno stvaraju, a to se dobije izgrađenom tehnikom. Tek tada se možete prepustiti glasu.
Da vas nisu primili na zagrebačku Akademiju, stvarno ste bili spremni ići na strojarstvo?
- Da, u mojoj obitelji tradicionalno se bavimo mehanikom, tehničkim znanostima, i mene to jako interesira. Sad mi je to hobi, a da sam upisao strojarstvo, najvjerojatnije bi mi pjevanje bilo hobi, ha, ha...
I naše tijelo je u suštini stroj?
- Naravno, cijelo naše tijelo možemo usporediti sa strojem. Glas je samo produkt fizičke akcije, nema tu ničega što je neobjašnjivo. Nemamo sad točne instrumente da bismo izmjerili nano-pomake u mišićima glasnica, ali naravno da jest savršen stroj.
Kao dvadesetogodišnjak ste debitirali u HNK Zagreb ulogom Papagena, a 2015. u HNK Osijek vi i redatelj Robert Bošković ste Don Giovannija koncipirali gotovo kao Papagena, razigranog dječaka koji ljubavlju uništava sve oko sebe.
- Ha, ha, tako je... Gledajte, ja nisam ni mogao igrati Don Giovannija kao četrdesetogodišnjaka. Njegovu osobnost smo koncipirali kao mladost-ludost... Išli smo na kartu koju mogu vjerodostojno iznijeti, jer s obzirom na godine vidi se da nemam takvog životnog iskustva. Problem je što se životno iskustvo ne može lažirati na sceni. Uostalom, ljubav je uvijek dječačka, a ako nije takva, onda nije iskrena. Mi smo, nažalost, zrelost povezali s krivim osobinama. Nema nikakvog grijeha ako ponekad budemo i malo djetinjasti. Sve je to ljudski.