Velikim je koracima nakon ljetnih obalnih i otočnih festivala krenula sjeverna raspojasanost. Od već 43. varaždinskih baroknih večeri odlična programa do početka sezone dvorane Lisinski. Nije tako lako kako se čini, kao da su rekla dva zadnja koncerta još jednog zagrebačkog kraja tjedna. Ona dva dana kada već umorni ljudi koji još rade mogu doći slušati. Sudeći po repertoaru, bio je to napor koji se isplatio!
Gostovanje Bečke filharmonije, nakon gotovo tri desetljeća, na početku jednog od naših trobojnih ciklusa Zagrebačke filharmonije, osvojilo je mješovitim programom.
Teški tekst
Bečka filharmonija najumilnijih predućih gudača na svijetu, s neumorno analitičnim dirigentom Lorinom Maazelom, izvela je Treću suitu Čajkovskog, a potom i monumentalnu Petu simfoniju u znakovitom d-molu Dmitrija Šostakoviča. A sutradan nam je u ciklusu “Lisinski subotom” uslijedio “Ratni rekvijem” engleskog skladatelja velikog formata Benjamina Brittena. Britten je nakon groznih trauma 2. svjetskog rata u glazbi okupio sva ta iskustva. Poštujući “proceduru”, umiješao je i engleski i standardni latinski jezik. Za Južne Slavene respektabilnu i potresnu izvedbu iznimno komponiranog djela predvodio je Ivo Lipanović, a s maksimalnom odgovornošću prema zapisu sudjelovali su i Komorni orkestar Sarajevske filharmonije, i Zbor RTS-a, i Narodnog pozorišta iz Sarajeva, i Slovenski komorni zbor i neprispodobiva disciplina zagrebačkih Zvjezdica, te spremni vokalni solisti Aneta Ilić, Amir Saračević i Ljubomir Puškarić, koji su bez pretjerane samoljubivosti znali prenijeti taj teški tekst koji opterećuje generacije s ratovima za vratom.
Čemu rat
Čemu, pitamo se mi stoti ili možda šestoti put. Nešto takvo nam je u dobroj izvedbi poručio i Britten u svom “Ratnom rekvijemu”.