Ako ste pročitali Dylanove autobiografske “Kronike, Vol. 1” i ne možete dočekati njihov nastavak ili ste uživali u biografiji “Tko je taj čovjek? U potrazi za pravim Bobom Dylanom” Davida Daltona koji ga je “razotkrio” kao mnogostruku osobu te pročitali još koju knjigu o Dylanu, ali se i dalje pitate kakav je Dylan u 60-ima ili 90-ima bio privatno, izvan pozornice i u uskom krugu prijatelja, neke odgovore možda ćete naći u knjizi “Another Side of Bob Dylan: A Personal History on the Road and Off the Tracks” Victora i Jacoba Maymudesa čiji je put do objavljivanja bio gotovo pa bizaran.
Victor Maymudes bio je među prvima koji je ukapirao što Dylan radi i što bi mogao postati, a zahvaljujući tome postao je i njegov prvi tour menadžer, malo nakon što ga je 1961. godine folk-kantautor Ramblin’ Jack Elliott iz Los Angelesa odveo u njujorški Gaslight Cafe da vidi i čuje tog talentiranog klinca iz Minnesote.
Pet-šest godina stariji od Dylana, Victor je u Kaliforniji već stekao reputaciju koncertnog promotera koji je po američkoj zapadnoj obali organizirao nastupe Milesa Davisa, Joan Baez, trija Peter, Paul & Mary, komičara “poganog jezika” Lennyja Brucea, Odette i spomenutog Jacka Elliotta.
Hommage ocu
Ubrzo je Maymudes postao jedna od osoba od Dylanovog povjerenja, jedan od onih iz “unutarnjeg Dylanovog kruga” koji je svjedočio brojnim događajima iz najturbulentnije faze njegove duge karijere. Neki od tih događaja opisani su u knjizi “Another Side Of Bob Dylan” koju, zapravo, nije napisao Victor Maymudes nego njegov sin Jacob.
Naime, Victor je nakon Dylanove turneje 1966. godine bio otpušten i dvadesetak godina nije se družio s njime, ali je 1986. godine u besparici otišao pitati Dylana da mu ponovo da posao. Godine 1997. definitivno su raskrstili, a četiri godine poslije Victor je umro od izljeva krvi u mozak. Iza sebe nije ostavio pisane memoare pa ni početak kakve knjige o Dylanu, nego kutiju audio-kaseta na koje je snimio “svoju priču” o druženju i radu s Dylanom. Trinaest godina nakon smrti i jednog požara koje su kasete nekako uspjele preživjeti, Victorov sin Jacob dohvatio se preslušavanja pa objavio sat vremena zapisa na YouTubeu, a onda zbog nagovora ljudi koji su preslušali tih sat vremena i tražili još, odlučio objaviti svih 24 sata zapisa, ali ne kao audiomaterijal nego kao knjigu o Dylanu. Još više i kao “hommage” svom ocu koji je, kad se razgrne fama, bio u dvije dionice Dylanove karijere njegov vozač, partner za šah, čovjek s kojim je pušio marihuanu ili razmjenjivao savjete o odjeći.
Povučeni Dylan
Victor Maymudes definitivno jest imao, od 1961. do 1966. te od 1986. do 1997. godine pristup do Dylana u onim trenucima kada notorno povučeni, zatvoreni i tajnoviti Dylan - primjerice, organizator koncerta na zagrebačkoj Šalati vidio ga je samo na pozornici, kao i publika - čvrsto zatvara vrata vanjskom svijetu. Jedno kraće vrijeme, pred kraj njihovog druženja i poslovnog aranžmana, Victor se brinuo se i o Dylanovim nekretninama, a ranije mu je uredio kuću u New Mexicu. Oko troškova uređenja kuće u Santa Monici tijekom druge polovice 90-ih gadno su se zakačili, Dylan daje Maymudesu otkaz, a ovaj ga tuži jer mu nije priznao neke troškove radova na kući. Nakon toga više nisu razgovarali, osim putem advokata.
Maymudes se doista ne može kvalificirati kao presudna, pa možda čak ni kao osoba od velikog značaja za Dylanovu karijeru, osim možda na početku 60-ih kad je organizrao nastupe tada ne baš poznatom i etabliranom folk-kantautoru. Dobar dio života nije ni imao kontakta s Dylanom, a Victorov sin Jacob sporadično je poznavao Dylana jer je i s ocem prilično slabo kontaktirao. Samo je jednom Dylana pitao i to ne nešto umno nego da mu da cigaretu.
Čudna priča
Dakle, put do nastanka ove knjige je krajnje čudan, a mnogi će se zapitati i koliko je “Another Side Of Bob Dylan” više od prepričavanja sporadičnih događaja iz Dylanovog života. Primjerice, dok se Maymudes 60-ih kupao negdje u Grčkoj, Dylan gotovo da nije izlazio iz hotela. Samo je pušio i tipkao na pisaćoj mašini, i tako danima.
Zajedno su se odvaljivali s Beatlesima dok, prema Vicotru, Dylan nije pao na pod. Navodno je Maymudes Dylanu “uvaljivao” i LSD, no poznato je i da su Dylanov izbor u “ludim 60-ima” ipak bili trava, kao omiljena droga hipija čija se kontrakulutra počela pomaljati, i amfetamini kojima su iskusniji country glazbenici sebe držali na nogama tijekom iscrpljujućih turneja.
S druge strane, Victor se u svojim “audio-memoarima” iskreno divi Dylanovom geniju i njegovoj autorskoj veličini. U svakom slučaju, “dylanologije” očito nikada dovoljno pa će i ova priča naći interesente, kao što su pozornost proteklih nekoliko godina privukle i dvije zabavne novinske storijice o Dylanu. Ona prema kojoj su negdje u New Jerseyju dvoje pripadnika policije uhapsili Dylana jer su mislili da je voajer koji bulji kroz prozore te ona prema kojoj su klinci iz vrtića koji pohađa Dylanov unuk premrli od straha kad im je “neki čudan starac” odgrgljao nekoliko pjesmica. I to je “druga strana Boba Dylana”.
Nalik knjigama koje su pisane o Elvisu
Ova knjiga o Dylanu, prilično nalik knjigama koje su o Elvisu napisali i objavili njegovi prijatelji, pripadnici takozvane “Memphis Mafije” ili Elvisovi batleri, ljubavnice, tjelohranitelji, suradnici.
Takve knjige o Elvisu mogu biti zabavne, pružiti dodatan uvid u “zatvoreni svijet” Gracelanda i Las Vegasa, nakon što “Elvis napusti zgradu”, no uputnije je o Kralju čitati knjige velikih muzikologa poput Petera Guralnicka i Greila Marcusa kojima je potanko objašnjeno sve što je doista važno naučiti, shvatiti i znati o Elvisu, Americi i popularnoj kulturi. Zacijelo i u knjizi “Another Side Of Bob Dylan”, nazvanoj prema Dylanovom “prevratničkom” albumu iz 1964. godine, ima zanimljivih štikleca o njegovom osobnom svijetu nakon gašenja reflektora ili studijskih mikofona, ali bolje knjige o Dylanu sigurno su ispisali sam Bob Dylan i oni kojima je to profesija i posao, a ne “obiteljsko nasljeđe” u vidu tuceta audio-kaseta, čudom spašenih iz požara.