Posrnulu karijeru pokušavaju spasiti ljetnim pop albumom, hoće li im uspjeti?

Usred još jednog toplinskog vala, baš kao naručen stigao je novi album Black Keysa, već treći u protekle tri godine, a ukupno trinaesti u karijeri tog dua iz Acrona koji se od masnog, prljavog i bučnog blues-punk benda prometnuo u rock i pop zvijezde. Da sad ne trošim vrijeme i prostor na surfanje po svim prethodnim zidanjima Black Keysa, čiji rad pratim od drugog albuma "Thickfreakness" (2003.), dovoljno je reći da je u komercijalnom smislu prekretnicu predstavljao peti "Attack & Release" (2008.) u produkciji Danger Mousea, da bi i svi naredni albumi požnjeli ili još veći uspjeh ili dospjeli u top 10 najprodavanijih američkih albuma uz izvrsnu prođu na globalnom tržištu. U međuvremenu je Dan Auerbach postao traženi producent koji je (re)aktivirao karijere i niza crnoputih soul, blues i funk izvođača, uglavnom preko vlastite i vrlo zanimljive diskografske kuće Easy Eye Sound i pripadajućeg tonskog studija, a medije je zaokupljala i njegova svađa s Jackom Whiteom, koja je eskalirala do te mjere da nisu htjeli ni djecu slati u istu školu u Nashvilleu.

Podsjetnika radi, jer to je bitno za genezu albuma "No Rain, No Flowers", album "Dropout Boogie" (2022.) s gostovanjima Grega Cartwrighta iz garage-punk grupe Reigning Sound i Billyja Gibbonsa iz blues-rock institucije ZZ Top, bio je zamaman komad bluesa, rocka, soula i funka, ali je iz nekog razloga naredni "Ohio Players" (2024.) loše prošao na top-ljestvicama. Čudno, jer je bio komercijalniji, zahvaljujući i gostovanjima Becka, Noela Gallaghera iz Oasisa i Dana The Automatora iz Gorillaza, te mjestimično zabavan u stapanju rocka, popa i psihodelije. Ajde što se meni manje dopao od "Dropout Boogieja" koji me podsjetio na rane dane Black Keysa, ali nakon objave "Ohio Playersa" prodaja ulaznica je išla toliko sporo da su Dan Auerbach i Patrick Carney otkazali turneju. I ne samo to. Iziritirani svime, dali su otkaz svom menadžmentu, na čijem je čelu iskusni Irving Azoff, svojedobno menadžer Eaglesa te egzekutivac na vodećim pozicijama u kompanijama Live Nation, Ticketmaster i Madison Square Garden Entertainment. Usput su iskritizirali i Live Nation zbog monopolizacije američkog koncertnog tržišta i u tome bili u pravu.

U neku ruku su nakon takvog poslovnog zaokreta bili prisiljeni napraviti i ovaj glazbeni, a rezultat je zvučno najkomercijalniji i stilski najpopičniji album "No Rain, No Flowers", za čiju sam prvu, naslovnu pjesmu pomislio da je sišla s davnog i jednog od pet najtiražnijih albuma u povijesti popularne glazbe, "Rumoursa" (1977) Fleetwood Maca. I baš kad sam pomislio da su The Black Keys odlučili zaigrati na tu kartu, otkrijem da im je suradnik na "No Rain, No Flowers" bio Rick Nowels, fascinantno uspješni autor pjesama i producent koji je tijekom karijere oba posla obavljao za Stevie Nicks (ex-Fleetwood Mac), Belindu Carlisle, Madonnu, k.d. lang, Dido, Lanu Del Rey, Duu Lipu, Santanu... Upravo ta pjesma je primjer onoga što se nekoć zvalo adult-pop i soft-rock glazbom. Ljepljiva, meka, topla, nježna, seksi, zavodljiva i kao stvorena za laganu noćnu vožnju. Praznim kolovoškim Zagrebom ili prema jugu, svejedno, samo kad nije gužva. Naredna "The Night Before" također ne upućuje na tipične recepture Black Keysa jer zvuči kao da New Order sviraju blue-eyed soul, a "Babygirl" je poput ljetnog funk-popa za neku plažu u Komiži. Blago psihodelizirana "Down To Nothing" sa surf gitarom nalik je na ono što su tijekom karijere radili Auerbach i Carney, ali i Khruangbin, a "On Repeat" zvuči poput modernizacije laid-back bluesa kakav je mogao snimiti i J.J. Cale, samo što ritam-sekcija udara plesniji ritam.

Dakle, prva polovina "No Rain, No Flowers" zvuči poput ljetne pop glazbe sa soul, blues, funk, rock i surf začinima, a isto se može ustvrditi i za ostatak pjesama jer "Make You Mine" je i na tragu onoga što je pjevao Barry White, no Dan pjeva bitno višim tonalitetom. "Man On A Mission" je oplesnjavanje garažnog rocka s arenaškim refrenom i jednako masivnim rifom gitare, a "Kiss It" još jedna ljetna pop avantura. "All My Life" je funk u stilu Daft Punka, no ponovo je jasno da ga sviraju The Black Keys, a album zatvaraju britpoperska "A Little Too High" i nježan, uvjetno rečeno stonesovski country-pop "Neon Moon". U suštini, "No Rain, No Flowers" je soft rock i adult-pop album kao neobavezna i nenametljiva glazbena kulisa za lounge-barove po plažama Amerike, pa i Hrvatske, ali ne i više od toga. Rekao bih i da je posrijedi karta koju su The Black Keys, uz pomoć drugih autora poput spomenutog Ricka Nowelsa te Scotta Storcha (ex-The Roots) i Daniela Tashina koji je producirao i jedan album country-pop pjevačice Kacey Musgraves, na neki način bili prisiljeni odigrati ne bi li spasili posrnulu karijeru. Paradoksalno, tu su kartu odigrali vlastitom voljom, nakon što su otpustili moćnog menadžera Irvinga Azoffa, a daleko od masnog i teškog bluesa s kojim su započeli karijeru.

Zaključak? Za ljetni adult-pop i soft-rock album "No Rain, No Flowers" nije loš, no ma koliko želim sreću Black Keysima, njihov opus obiluje bitno jačim i dojmljivijim izdanjima. Primjerice, "No Rain, No Flowers" definitivno nije mjerljiv s "El Caminom", ponajboljim i najtiražnijim albumom Black Keysa, kao ni onim ključnima iz ranije faze karijere, pa čak ni s nedavnim "Dropout Boogiejem". Ostaje tek vidjeti hoće li otvoreno igranje na komercijalnost donijeti novi uzlet ili još dublji sunovrat karijere.