Kad netko album otvori naslovnom skladbom u kojoj preko mazne psihodelije Brian Wilson prilaže svoje rajske vokalne harmonije da bi već u narednoj, princeovski postavljenoj odiseji “Crazy Classic Life” pjevao “young, black, wild, free, naked in limousine”, a malo kasnije s Pharellom Williamsom nemilice cijedio životne sokove u “I Got The juice” čini se da je ili genijalan ili lud. Kad je posrijedi Janelle Monae vjerojatno se radi o nevidljivoj liniji koja razdvaja genijalnost od ludila, a što smo već mogli zaključiti i na konto prethodna dva, također konceptualna albuma “The ArchAndroid” (2010) koji joj je objavio Sean Combs i “Electric Lady” (2013) na kojem je surađivala s Princeom i Erykom Badu.
Na pozornici se kreće poput Jamesa Browna, ambiciozna je pop...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....