Ne znam je li kolega Zlatko Gall, koncipirajući knjigu “Splitska dica: od zidića do vječnosti” o povijesti splitske glazbene scene od sredine 60-ih do danas, imao na umu BBC-jev dokumentarni tv serijal “Sedam razdoblja rocka”, no i ta je analogija moguća.
Uz jednu važnu distinkciju, naravno, jer dok se tv serija “Sedam razdoblja rocka” (previše anglocentrično) bavi najvažnijim rock žanrovima, dotle se Gall (logično splitocentrično) kroz sedam poglavlja svoje knjige bavi pojedincima, pojavama i “valovima” koji su obilježili splitsku glazbenu scenu od uspona Splitskog festivala i njegovih najpopularnijih autora poput Runjića i Huljića do uspona TBF-a i kantautorica poput Lovely Quinces.
Oliver i Gibonni
Između ta “dva pola” splitske glazbene scene zasebna su poglavlja u vidu “dajžestiranih” biografija dobili Oliver, odnosno Gibonni, koji ga je kao nekadašnji metalac revitalizirao nakon raskinuća suradnje s Runjićem da bi time i sebe impostirao kao buduću pop zvijezdu i važnog autora. U treće poglavlje (po kojem je i nadjenut naziv knjige) okupljeni su Đavoli i Belan, Fon Biskich i Narodno blago, Daleka obala, Dino i Dean Dvornik, Luky i Bajan, po mnogočemu raznorodni, ali i ipak srodni. Kako je Split oduvijek bio tanak s rock scenom, tako su i svi oni koji su se iole dotakli tog žanra objedinjeni u četvrtom poglavlju “Začinjavci, rokeri i pseudorokeri”, a slično vrijedi i za peto poglavlje “Punkeri, novovalci, metalci i šan(k)sonijeri”.
Jednostavno, Split je takav grad, gotovo obrnuto nastrojen u odnosu na Rijeku, jer dok smo iz nje dobili neke od najvažnijih punk i rock protagonista, njezina se estradna ili zabavnoglazbena scena ne može mjeriti s onom splitskom; barem ne po komercijalnosti i popularnosti. I dok bi netko zbog takvog stanja stvari odustao od knjige o glazbenoj sceni Splita, Gall je uspio dočarati tu shizofreniju svog rodnog grada i njegove glazbene scene; koja kao da je raspolućena između “festivalske familije” Huljić s pripadajućom vokalnom “ergelom” i mnogo, mnogo teže i društveno važnije poetike TBF-a. Zajedničko im je to da su i TBF i Huljićevi, barem u našim okvirima, vjerojatno mogli nastati samo u Splitu koji, kao i Gall, vole na svoj način.
Oslanjajući se na dijelove već ranije ispisanih recenzija, kritika, tema, eseja i biografija - a zašto i ne bi, ako je iz njih, uz određene nadopune, mogao izvući jednu cjelovitu knjigu? - Gall je odlučio zadržati i neke manje povoljne pa i donekle negativne dojmove o ovom ili onom albumu, odnosno dionicama karijere određenih autora i/ili izvođača pa čak i onih “neupitnih” poput Runjića i Olivera. Pametno, jer je time izbjegao da mu knjiga ispadne poput nekritičkog panegirika o povijesti splitske glazbene scene koja je uz tone i tone lošeg smeća, koje je momentalno trebalo odložiti na Karepovcu, dala i štošta dobrog, važnog i vrijednog. Osobno bih bio oštriji da sam bio na Gallovom mjestu, ali možda je to samo “pogled iz Zagreba”. U svakom slučaju, Gall u “splitskoj dici” i hvali i kudi, a s obzirom na potkovanost iz sfere pop-kulture, ali i njezine prateće sociologije, ne propušta detektirati i neke razloge zašto su sva ta “splitska dica” ispala kako su ispala.
Kum funka
Primjerice, zašto se punk i novi val gotovo i nisu dogodili u Splitu ili zašto je rock scena tog grada bila i ostala kilava u odnosu na estradnu, no i zašto smo baš iz Splita dobili ne samo Runjića i Huljića (posve jasno), Gibonnija ili Olivera (jer je to donekle i razumljivo), nego i (nešto teže shvatljivo) Dina Dvornika kao ovdašnjeg “kuma funka”, Đavole kao jedan od najromantičnijih rock & roll sastava s praktički nepostojeće rock scene jednog grada, Daleku obalu koja zahvaljujući Banu ponekad bila veći punk od ono malo “pravih” splitskih pankera, TBF kao perjanicu hip-hopa koja je stubokom mijenjala pravila tog žanra i Lovely Quinces pred čijim je vokalnim i autorskim čarima pao i “kum americane” Howe Gelb, lider Giant Sanda.
U neku ruku, sve to sa “Splitskom dicom” i glazbom toga grada usporedivo je i s činjenicom da se baš u Splitu, a ne u Rijeci, Puli ili Zagrebu, pojavio jedan Feral Tribune, ali nakon njega i jedan Kerum. U tom smislu, Huljićevi u jednom i TBF u posve drugom i drugačijem “kavezu” ipak su logični dijelovi istog “Splitskog Zooa”, da parafraziram friški rad “hardcore” repera Kreše Bengalke koji tvrdi da nije “Gibonnijeva škola”, ali je također sve važnije “splitsko dite”.