Luka Šulić vratio se doma! U okrilju klasične glazbe, s kojom je započeo karijeru, nastavio je kao član planetarno popularnog dvojca 2Cellos, a evo ga sad uz Zagrebačku filharmoniju kao interpreta Čajkovskog.
U dvije filharmonijske večeri, 21. i 22. ožujka, od kojih je druga bila humanitarni Koncert za život Zaklade Ana Rukavina u spomen novinarki preminuloj od zloćudne bolesti i dirigentu Vjekoslavu Šuteju, naš je violončelist slavio izazvavši oduševljenje brojne publike.
Hoće li on i Stjepan Hauser nastaviti svoj crossover zvjezdani put, ne zna se, bjelodanim se tek pokazuje da ga ne bi mogli ostvariti bez temeljitog školovanja u klasičnoj domeni glazbe. Šulić joj se nakon brojnih svjetskih priznanja i dosad povremeno vraćao, a ovaj zadnji zagrebački nastup samo je uvjerio kakva bi šteta bila da ju je definitivno napustio. Varijacije na rokoko temu op. 33 Petra Iljiča Čajkovskog vraški je osjetljiva skladba, nježna koliko i robusna, prividno jednostavna poput mirnog bistrog potoka koji se tu i tamo susreće s brzacima.
Hauser ju je takvom i ispričao u zanesenoj lirici tonski prekrasnog variajacijskog motiva da bi se u jakim ratobornim odgovorima izborio za interpretativno smislenu cjelinu. Vodio ga je osjećaj tonske i emocionalne ravnoteže različitih ulomaka kojima je sjajna tehnička sprema bila tek dragocjena podloga, nipošto primarna zadaća. Izmamljeni dodatak Nokturno Čajkovskog zvučio je prekrasno. Što se mene tiče, neka i dalje svira crossover, ali neka se i vraća bogatoj literaturi klasike!
Pod ravnanjem Dmitrija Kitajenka, sjedokosog svjetskog gospodina, Zagrebačka se filharmonija u ovom programu našla u zagrljaju bogate ruske glazbe. Počelo je s nepoznatim Rimski-Korsakovom, a završilo s poznatim Rahmanjinovom. “Ruski Uskrs”, koliko je poznato, kod nas nije nikada izvođen. Simfonijska uvertira genijalnog instrumentatora posvećena kolegama Musorgskom i Borodinu dala je odušak Filharmoničarima, koji su se izmjenjivali u zvučnim sekcijama predvođenim blistavim limenim puhačima da bi se u Trećoj simfoniji u a-molu op. 44 Sergeja Rahmanjinova itekako potrudili predstaviti nam možda najmanje popularno autorovo djelo.
Danas je teško reći zbog čega Treća simfonija nije u percepciji američkoga slušateljstva 1936. dostigla druge simfonijske skladbe Rahmanjinova, od kojih su neke poput Rapsodije na Paganinijevu temu ostale šlager epohe sve do našeg doba. Neuobičajeno trostavačna, “ruska” koliko i svjetska, Treća simfonija danas pokazuje onaj kozmopolitski duh pijanističkog virtuoza, dirigenta i skladatelja kojeg je Oktobarska revolucija, kao i mnoge umjetnike, otjerala u egzil.
Nevolje su, međutim, imale i dobru stranu jer je njihova glazba dobila onaj univerzalni eho koji upravo u ovoj simfoniji bliješti zvukom tek u tragovima otkrivajućeg modernog zvuka, a izvođačima pruža raznobojne mogućnosti. Kitajenko je svojom poslovično mirnom gestom i upornom preciznošću izvukao najbolje iz orkestra koji je predvodila sjajna koncertna majstorica Sidonija Lebar.