Papandopulo, Šostakovič, Čajkovski, Kitajenko, Leskovar - to su bili protagonisti otvaranja nove koncertne sezone Zagrebačke filharmonije, na koncertu održanom u četvrtak u dvorani Lisinski. Zagrebačka filharmonija za svoj je prvi koncert crvenoga ciklusa odabrala privlačan program, ali i solista, jer je violončelistica Monika Leskovar svojim muziciranjem već odavno osvojila srca publike i uvijek je s užitkom iznova slušamo. Koncert je počeo Papandopulovom glazbenom posvetom prvom hrvatskom simfoničaru Luki Sorkočeviću, djelom “Hommage ŕ Sorkočević”, koje je Filharmonija izvela vrlo dobro.
Izražena muzikalnost
Monika Leskovar uz Filharmoniju je izvela Šostakovičev “Prvi koncert za violončelo i orkestar”, djelo koje je izazov za svakog violončelista, ne samo zbog njegove tehničke zahtjevnosti već i zato što iziskuje zrelog interpreta koji će mu podariti snažnu i osobnu interpretaciju. U tome se smislu Monika Leskovar odlično prezentirala ovim koncertom, u njezinoj tehnički izvrsnoj izvedbi svaka je fraza imala svoj smisao, svoje mjesto. Njezina izražena muzikalnost i ton iznimne kvalitete posebno su do izražaja došli u trećem stavku koncerta, zapravo solističkoj kadenci, koja je doista bila najuzvišeniji i najintenzivniji trenutak večeri.
U drugome stavku Monika i Filharmonija uspjeli su zajednički ostvariti ton Šostakovičeve bolne rezignacije, a za izvedbu posebno treba pohvaliti i hornista Filharmonije. Ipak, u svemu tome, Monikinoj profinjenosti i nježnosti nedostajalo je ponegdje one sirovosti koja Šostakovičeva glazba često posjeduje, a Zagrebačka filharmonija u vanjskim stavcima stoga nije uspjela postići dobar balans sa solisticom te je njezino muziciranje u mnogo navrata bilo zaglušeno orkestrom. No, u drugome se dijelu koncerta Filharmonija “zapalila”.
Uzvici odobravanja
Maestro Dmitij Kitajenko poveo ih je u odličnoj izvedbi “Manfred-simfonije” svoga sunarodnjaka Petra Iljiča Čajkovskog. Bila je to muzički “najdotjeranija“ izvedba večeri. Filharmonija je zvučala odlično, vatreno i punokrvno, kako bismo ih uvijek željeli slušati. Njihov je angažman prepoznala i publika, isprativši ih uz snažan pljesak i uzvicima odobravanja.