“Nick Cave’s Veiled World” koji možete gledati na SkyShowtimeu već je četvrti dokumentarac o Nicku Caveu, ovaj put u režiji engleskog redatelja Mikea Christieja, između ostalog i autora dokumentarac o nogometnog treneru Sir Alexu Fergusonu, umjetničkom tandemu Gilbert & Goerge, sastavima Suede i New Order te berlinskom Hansa studiju u kojem su snimljeni neki od najvažnijih albuma rock glazbe 70-ih i 80-ih godina.
S obzirom na ranije objavljene i hvaljene dokumentarce o Nicku Caveu drugih autora - “20,000 Days On Earth” o fiktivnih 24 sata u životu Cavea, “One More Time With A Feeling” o postanku albuma “Skeleton Tree” tijekom kojeg je došlo do tragične pogibije Caveova sina Arthura i “This Much I Know To Be True” o kreativnoj suradnji Nicka Cavea i Warrena Ellisa - Mike Christie odlučio se fokusirati na autorsko stvaralaštvo Nicka Cavea. Istovremeno, SkyShowtime počeo je emitirati i igranu TV seriju “The Death Of Bunny Monro” prema istoimenom Caveovom romanu.
Kako se kalio i mijenjao Cave
“Nick Cave’s Veile World” također nije linearan i tipičan biografski dokumentarac premda se bavi cjelokupnim Caveovim stvaralaštvom; od ranih dana u Melbourneu i sastava The Birthday Party preko Londona i Berlina u kojima je postao “princ tame”, Brightona u kojem je tragično stradao Arthur do Los Angelesa u kojem trenutno živi i posljednje svjetske turneje koja je obuhvatila i Zagreb.
Stoga “Nick Cave’s Veiled World” - podijeljen na poglavlja poput “The Outlaw”, “The Shadow”, “The Divine Child” i “The Prophet” - najviše polaže pažnju na to kako se kalio i mijenjao Cave, a Christie je za to podizanje vela s autorskog procesa “uporabio” poduži niz sugovornika.
Tako o Caveovom stvaralaštvu u filmu govore filmaši Wim Wenders, Andrew Dominik, John Hillcoat, Iain Forsyth i Jane Polard, glazbenici Thomas Wydler, Colin Greenwood, Flea, Florence Welch i Caveov “ađutant” Warren Ellis, dizajnerica Bella Freud, pisac Irvine Wlesh i novinar Sean O’Hagan, slikar Thomas Houseago, fotografkinja Polly Borland i bivši biskup Canterburyja Rowan Williams. Svi su oni ili surađivali i prijateljavali s Caveom ili iznimno poštuju njegov autorski opus te na zanimljiv način govore o procesu tijekom kojeg je od sumanutog i autodestruktivnog, nihilističkog buntovnika iz Melbournea, koji je u prvoj polovini 80-ih pa i kasnije publici pristupao s ovećom dozom neprijateljstva, tijekom vremena postao tješitelj i humanistički kantautor koji doslovce obožava publiku i krajnje otvoreno s njome komunicira.
Niz je interesantnih izjava kojima sugovornici pojašnjavaju kako je tijekom vremena došlo do Caveove transformacije pri čemu, uz nešto Caveovih izjava u “offu” i dokumentarističkih snimaka od početka 80-ih do danas, otkrivaju i razloge koji su do toga doveli. Od umjetničke potrebe da se mijenja, a ipak ostane vjeran temama koje ga okupiraju preko četvrt stoljeća duge ovisnosti o heroinu do religioznosti i osobnih tragedija.
Gledanjem ovog filma oni koji sustavno prate Caveov rad u natrag četiri i pol dekade dodatno će produbiti svoje znanje dok će oni koji nisu dublje upućeni u Caveov opus spoznati glavne porive koji su ga “tjerali” da prijeđe put od pankera opsjednutog ubojstvima, demonima i starim blues i country odmetnicima do jednog od tri-četiri najveća kantautora svih vremena koji posljednjih godina, a naročito s albumima “Skeleton Tree”, “Ghosteen” i “Wild God” nadilazi svoju patnju i nudi utjehu svojim slušateljima zarad neke njihove patnje.
Najzanimljiviji trenuci filma su oni u kojima sugovornici objašnjavaju zbog čega je Cave veliki umjetnik, navodeći tako i njegovu potrebu da pred sebe i slušatelje postavlja ogledalo u kojem se ogleda najgore od onoga u ljudima. Nadalje, Irivine Welsh mudro zbori o transgresiji koju nam omogućavaju Caveove pjesme, a da pri tome sami ne postanemo zločinci. Pojašnjava se i potreba Cavea da i nakon tragedije kakva je bila pogibija Arthura i dalje vjeruje u Boga iako često u pitanje dovodi i Njega i vlastitu vjeru, no ipak je od onih koji se ne srame priznati vlastitu religioznost. Zanimljivo je i analiziranje koliko je ta tragedija promijenila Cavea kao umjetnika, time i njegovo stvaralaštvo te intenzivan, manijakalni rad kojim je nadilazio ludilo u koje je mogao zapasti, ali i koliko ga je ta tragedija promijenila kao čovjeka. U “offu” Cave osobno kaže kako su mu se nakon pogibije Arthura “prioriteti promijenili... ta ideja da umjetnost nadmašuje sve, jednostavno se više ne odnosi na mene. Ja sam otac, muž i građanin svijeta. Te su mi stvari puno važnije od samog koncepta da sam umjetnik”.
Vrline i mane
Ipak, Cavea ćemo prije i poslije svega pojmiti kao veličanstvenog umjetnika koji katkad, kako pojašnjava Wareen Ellis dok govori o snimanju albuma “Ghosteen”, stvara uz neobjašnjivo prisustvo nečeg višeg od Cavea i njegovih suradnika: “Jedini put kad sam bio u studiju, gdje se osjećalo kao da je nešto drugo unutra - neka druga sila” bilo je za snimanje albuma “Ghosteen”. Doista, slušajući Caveov opus čovjek se mora zapitati kako je stvorio tako snažne, bolne, duboke, slojevite, osjećajne i veličanstvene pjesme, a da u tome nije prste imala neka viša sila, bez ozbira je li to bio Sotona ili Bog ili nešto što ne znamo imenovati. Kako god, Cave nam pomaže da shvatimo i prihvatimo sami sebe, takve kakvi jesmo, sa svim svojim manama i vrlinama pa čak i željama da počinimo neko grozno ubojstvo ili zločin vrijedan smrtne kazne tamo gdje je još ima. Da mi je dolar za svako ubojstvo koje sam poželio učiniti, danas bih bio bogat čovjek. Naravno, nikad nisam i nikad neću ubiti ikoga, no Cave nas pjesmama navodi da se ne bojimo takvih misli, ali i da se ne bojimo vlastite smrti i Božjeg suda ili Sudnjeg dana, ako ste od onih koji vjeruju u Boga. Nažalost, potpisnik ovih redaka to “vjerovanje” ne može naučiti, čak ni od Cavea kojeg sve više smatra najvećim kantautorom svih vremena jer nam najviše otkriva o nama samima pa čak i ono što se ne usuđujemo pomisliti ili to (auto)destruktivno “crnilo” držimo zaključano u podsvijesti.
Caveove ranije pjesme ranije omogućavale su nam da shvatimo koliko grozni možemo biti, a da tu grozotu ne primjenjujemo osobno nego proživimo u njegovim “bliblijskim” pjesmama i tako izbacimo iz sebe. Caveove kansije pjesme, pak, navode nas da nađemo utjehu, da oprostimo sebi i drugima, da vjerujemo u nešto više od nas, čak i kad ne vjerujemo. Sve to otkriva zanimljiv 65-minutni film “Nick Cave’s Veiled World” Mikea Christieja za kojeg je tek šteta da nije nešto duži i bogatiji koncertnim, studijskim, privatnim i inim snimkama iz nevjerojatno duge i plodne karijere Nicka Cavea u čijim pjesmama likovi pa i on osobno često imaju posla s nečim neobjašnjivim kao posljedicama života i smrti s kojima se često plašimo suočiti. Nedostaje i bavljenje “Red Right Hand” fajlovima s njegovog bloga i odgovorima koje je pružao na razna pitanja fanova. Unatoč tome, Nick Cave je ogledalo naših duša, onaj koji skida veo s naših najstrašnijih i najgorih misli, ali i onaj koji nas tješi, voli i prihvaća takvima kakvi jesmo. Hm, je li Nick Cave postao Bog ili barem Božji poslanik na Zemlji? Apsolutno, barem u mjeri u kojem je božansko, ako ga ima, sazdano u svakome od nas smrtnika te kao umjetnik i kantautor kojeg gotovo nitko, izuzev Dylana i Springsteena premda ni oni nemaju tako konzistentan opus, ne može nadmašiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....