Dobar dio 80-ih, čija mitomanija mlađima opravdano ide na živce, proveo sam u već godinama zatvorenom Lapidariju koji je, uz također zatvoreni Kulušić i Jabuku koja slavi 45 godina postojanja, bio neka vrsta mog drugog doma. U Lapidarij se pohodilo slušati nove ploče kojih su se domogli tamo angažirani DJ-i, pogledati neki novi bend na YURM-u (nekoć najjači festival demo bendova Jugoslavije) ili tada već kultne sastave koji ipak nisu imali šanse okupiti brojniju publiku. Lap je bio omiljeno mjesto i za svirku bendova koji su mogli rasprodati i veće prostore, a išlo se “gore” i tek da bi se čovjek dobro zabavio, škicnuo nekog komada ili se zapio s frendovima. U 80-ima, zahvaljujući Lapu, ali i nekolicini tamošnjih kafića, zagrebački Gornji grad bio je relativno živahan dio Zagreba koji se logično nastavljao na “duhanski put” Zvečka-Kavez-Blato ili, kasnije, na kafiće Opatovine i Tkalčićeve.
Prebirući po tim sjećanjima, zaputio sam se pješice u kišnu subotnju večer na prvi koncert - Mark Eitzel Band - u novootvorenom klubu Žedno uho iza kojega stoji naš najagilniji promotor Mate Škugor koji je zbog “nove avanture” napustio i festival Terraneo.
Južno od pruge
Na sablasno pustoj Mesničkoj i po uličicama Gornjeg grada sreo sam jednog ili dva čovjeka, ne računajući murjake koji čuvaju Sabor i Vladu čije je zgrade i ljude odavno trebalo preseliti na Savu jer upravo su oni glavni razlog mrtvila Gornjeg grada. Otvoriti klub na takvom, jezivo zapuštenom, pustom i mračnom Gornjem gradu čini se suludim, a posebice u podrumu jednog muzeja. Osovina današnjih zagrebačkih rock klubova i barova poput Močvare, KSET-a, arhitektonski izvrsnog, novootvorenog Vintage Industrial Bara pa, Spunka, Krivog puta, Route 66 i drugih uglavnom leži južno od željezničke pruge kojoj su nadomak, samo sa sjeverne strane, Tvornica i Beerland. Idealno za obilazak biciklom ili autom, što se definitivno ne može reći za Gornji grad koji nam je postao “izvan ruke”, iako je “u centru”.
Ipak, iskustvo prvog koncerta u Žednom uhu više je nego ugodno. Ulaz s platoa Gradec jest “muzejski”, ali u podrumu Klovićevih dvora klub Žedno uho zaobljenim ciglenim zidovima, a donekle i oblikom tunela te podjelom prostora podsjeća na kombinaciju Lapa, izložbenog prostora i katakombi. Volta koja dijeli prostor u kojem je šank od osnovnog prostora za svirku u kojem je pozornica nije ni vizualno, ni akustički prepreka kakve sam se pribojavao, pa Žedno uho doista dobro funkcionira kao klub za koncerte do 250 ljudi.
Pesimistična lirika
Zvuk je na Mark Eitzel Bandu bio kristalno čist, a večer prije se Žedno uho pokazalo kao funkcionalan prostor i za clubbing, odnosno glazbu s gramofona rezidentnih DJ-a Eddyja Ramicha i Dirty Hairyja te njihovih gostiju. Ostaje vidjeti kako će Žedno uho funkiconirati na žešćim izvođačima, no Mark Eitzel u pratnji kontrabasista, bubnjara i pijanista oduševio je “costellovskim” nastupom tijekom kojega je svoju suptilno pesimističnu i ironičnu liriku te osebujan pjevački stil stopio s blago, ali efektno džeziranim indie-rockom i lounge-popom. S obzirom na to da je 2011. pretrpio težak srčani udar, Mark Eitzel, nekoć lider kultnog American Music Cluba, bio je u više nego solidnoj pjevačkoj formi, doduše na tek nepunih sat vremena dugom koncertu. Nema sumnje da će i 9. veljače akustični koncert Stevea Wynna i Chrisa Cacavasa proći jednako dobro. Premda relativno uzak, Žedno uho zbog visine zaobljenog stropa, kojom nadmašuje Lap, nije nimalo klaustrofobičan ili akustički nezgodan prostor, a i ventilacija je zasad sjajna.
Vidjet ćemo kako će biti u toplijim mjesecima, ali pravi “bingo” mogao bi se dogoditi baš na ljeto. Bude li sluha za to u muzejskim i gradskim strukturama, dvorište Klovićevih dvora i prostor platoa Gradeca mogli bi u režiji Mate Škugora postati zagrebačkom mini-verzijom ljubljanskih Križanki. Bio bi to logičan izlazak programa “na open-air scenu” kakve je Mate sa svojim suradnicima proteklog vikenda počeo organizirati u klubu Žedno uho za koji se valja nadati da će postati njegovim trajnijim utočištem.
Zapinjao u žaruljice
Dvjesto pedeset ljudi, koliko ih može primiti Žedno uho, možda nije mnogo za grad od milijun stanovnika, no u kombinaciji s većim nastupima koje će Mate organizirati u Jedinstvu i Pauku, Žedno uho može postati domom poklonika malih kvalitetnih klupskih nastupa u rasponu od indie-rocka i americane do folka, bluesa i jazza kojima je nešto drukčije orijentiran clubbing program zgodna nadopuna.
Na neki se način povijest Lapa, kojom smo počeli priču o klubu Žedno uho , sada ponavlja. Rođeni koncem 50-ih i 60-ih možda će se kroz ovu priču prisjetiti edukativnih jazz programa za rock publiku kakve je u Lapu tijekom druge polovine 70-ih držao Boško Petrović. Rođeni kasnih 60-ih i ranih 70-ih prisjetit će se zašto su pohađali Lap tijekom 80-ih i koncerte izvođača poput Wilca Johnsona koji je glavom svako malo zapinjao u žaruljice iznad pozornice tog nekoć kultnog zagrebačkog kluba. Otvorenjem Žednog uha dobili smo još jedno koncertno utočište za mlađu publiku i veterane zagrebačkog klupskog života koji se ne žele odreći guštanja u ukusnim koncertnim poslasticama. Ako Žedno uho potraje, možda će se slični “mitovi i legende” prepričavati o tom klubu kao što se već godinama prepričavaju o Lapu, Kulušiću i Jabuci.