U posljednje vrijeme Zagrebački solisti sve češće kao gostujućeg koncertnog majstora pozivaju izraelsko-američkog violinista s berlinskom adresom, Guya Braunsteina. S njim se ugodno osjećaju u muziciranju raznih partitura, pa tako nakon koncerta u svojoj sezoni 24. veljače 2026. u Maloj dvorani Lisinski, u istom prostoru ga ponovno možemo doživjeti ovoga tjedna, 21. travnja, u 19 sati. Izraelskoamerički violinist i dirigent ovoga će utorka voditi Zagrebačke soliste u programu sastavljenim od djela Mozarta, Beethovena, Brucha i Bartóka, ali i svoje supruge, flautistice Gili Schwarzman koja će nastupiti kao solistica.
Ovaj je umjetnik puno više od virtuoznog violinista i angažiranog koncertnog majstora koji je u tom svojstvu 13 godina proveo na čelu velike Berlinske filharmonije. Hrvatska ga publika dobro poznaje iz njegovih nebrojenih solističkih nastupa uz orkestre i komorne ansamble u Lisinskom i Hrvatskom glazbenom zavodu, kao rado viđenog gosta festivala Zagreb Kom, a sad ima prigodu doživjeti i njegov umjetničko-voditeljski talent iz prve ruke.
Guy zdušno prihvaća opetovane pozive na suradnju s našim najstarijim i u svijetu najslavnijim komornim ansamblom koji i u 73. godini postojanja ne gubi na vitalnosti, spretnosti, uvježbanosti i šarmu. Prepoznaje to i Braunstein koji kaže da u radu s njima još jedino može susresti spoj visoke profesionalnosti, želje za usavršavanjem i iskonskog entuzijazma, ali istodobno i opuštenu šalu u radnom ambijentu koja je "na Zapadu" prava rijetkost. Ima u planu u Hrvatskoj s njima jednom izvesti i svoju opernu verziju Schoenbergova gudačkog seksteta "Preobražena noć", a iz svoje najnovije skladateljske kajdanke najavljuje i svoju novu operu prema prvim dvjema simfonijama Johannesa Brahmsa koju upravo stvara na narudžbu jednog uvaženog europskog kazališta koje zasad ne želi imenovati. Susreli smo ga u povijesnom prostoru Zagrebačkih solista na Markovu trgu, gdje se odvijaju probe, u neposrednoj blizini Hrvatske vlade i Hrvatskog sabora, u dvorani bremenitoj sjećanjima na velikane poput Antonija Janigra i Tonka Ninića, umjetnike najzaslužnije za slavu ansambla koji, čini se, uskoro dobivaju dostojnog nasljednika.
Gospodine Braunstein, dobrodošli u Zagreb, grad koji dobro poznajete. Koja su vaša prva sjećanja na njega?
Već prije dolaska ovamo moj prvi susret s Hrvatskom i Zagrebom nije bio dobar. Odrastao sam u Tel Avivu i u dječačkoj dobi bio navijač košarkaškog kluba Maccabi. Odlazio sam na njihove utakmice Europske lige i bio sam na nekoliko njih protiv Cibone iz Zagreba, koji je tada još bio u Jugoslaviji. Tada sam prvi put čuo za Zagreb. Igrao je 19-godišnji Dražen Petrović i razvalio nas je. Svaki put! Ostali smo bez teksta. Dakle, moj početak sa Zagrebom nije bio dobar.
Onda vam ime Zagreb pri prvom glasu nije bilo drago?
Ne. Svaki put su nas pobijedili. Ali otkako sam prvi put došao ovamo 1992., zemlja je netom stekla neovisnost i bila u Domovinskom ratu, postupno sam ga zavolio. Vladalo je neobično ozračje, a ja sam imao koncert uz Zagrebačku filharmoniju. Otada sam nastavio redovito dolaziti ovdje, dosad sam bio već 10-15 puta u Zagrebu, a u Hrvatskoj i drugdje provodim često godišnji odmor i putujem po vašoj predivnoj obali.
Bili ste koncertni majstor Berlinske filharmonije. Pa to je vrhunac u svijetu klasične glazbe!
- Mislite?
Rekla bih da jest.
- U redu, ako tako mislite.
Vama se ne čini tako?
Ne.
Koliko ste godina bili ondje?
Sveukupno 13. Tri godine uz šefa dirigenta Claudija Abbada i deset uz Sir Simona Rattlea. Tad sam odlučio raditi nešto drugo. Više nastupati kao solist, dirigirati primjerice sastavima poput ovog, biti slobodan. Čak i najveći velikani imaju "samo" 24 sata u danu i sedam dana u tjednu. U tom pogledu smo svi jednaki. Nekad jednostavno morate izabrati i ne možete raditi sve što biste voljeli.
Postavili, ste si, dakle, prioritete, što samo mjesto koncertnog majstora u Berlinu očito to više nije bilo.
-Da, nije.
Kako je raditi sa Zagrebačkim solistima i što vas je njima dodatno privuklo kao redovnog gostujućeg koncertnog majstora?
- Šok koji sam doživio na prvom koncertu s ovim ansamblom, što mi je dosta nedostajalo u Berlinu. Naravno, Berlinska filharmonija je orkestar od 130 ljudi, a Zagrebačkih solista je 12 gudača, mala skupina. Ugođaj je posve drukčiji, a glazbu koju sviram ili dirigiram shvaćam vrlo ozbiljno. Ali tu moja ozbiljnost završava - ne volim sebe shvaćati vrlo ozbiljno. Ovdje sam zatekao sumišljenike jednakih stajališta i osjećaja, što je veoma teško naći. Ovdje možemo raditi vrlo ozbiljno, trudeći se da svaki stavak zvuči bolje, bude bolji i ima smisla, a istodobno lupetati gluposti i zbijati šale. To je veoma teško naći! Obično nekamo dolazim svirati kao solist ili dirigirati. Katkad mogu istodobno svirati i dirigirati, ali postoji neki stalni dirigent s kojim se moram konzultirati. Ovdje me privukao komorni orkestar bez dirigenta. Ono što sam dotad vidio, jer sâm to nisam radio često, uvijek je bila borba da se svira složno bez dirigenta. Složno sviranje jest važno, ali ono nije smisao života. A kad to postane najvažnija misija, meni je to dosadno.
Što vam je onda najzanimljivije u tom radu? Što najviše volite?
Kad sjedim ovdje sa Zagrebačkim solistima, čini mi se da se bavimo najtežom glazbenom literaturom na svijetu, poput Beethovenova Gudačkog kvarteta, op. 131, koji smo, primjerice, svirali na posljednjem koncertu u Zagrebu, na programu kojim smo gostovali u Osijeku i Karlovcu. I sad ćemo svirati njegov 11. Gudački kvartet u f-molu, op. 95. To su iznimno teška djela čak i za gudački kvartet, a kamoli za veći sastav. Ali to su kvarteti predivnih glazbenih trenutaka kakve ćete igdje čuti. Ne bih ih pristao nigdje drugdje svirati bez dirigenta, ali zbog svojih prethodnih iskustva sa Zagrebačkim solistima smatrao sam da taj ansambl to može. Nakon četiri dana napornog rada shvatio sam da sam imao pravo jer - ovdje je sve moguće.
Sviđa vam se kombinacija glazbenika i radno ozračje kod Zagrebačkih solista?
Da, oni su jedinstveni. Putujem više od pilota ili stjuarda od zemlje do zemlje, od orkestra do orkestra, ali ovakvo što ne možete naći nigdje drugdje. Postoji mnogo dobrih ansambala i orkestara, ali osjećaj da možete ostvariti što god želite ili ako imate ludu maštu u vezi s nekim mjestom u skladbi, čak i ako je to teško izvesti, oni kažu "mi to možemo i napravimo to kako treba!". Taj entuzijazam i odlučnost ne možete naći nigdje. To je ono zbog čega sam iskreno zavolio ovaj sastav.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....