GARD STAROG PANKERA

'RADIKALNO ŠIK': PERFEKTAN ALBUM DAMIRA AVDIĆA Obrana zgaženih, prezrenih i odbačenih

Zagreb, 230115.
Tvornica kulture.
Damir Avdic, poznat i kao Graha, Diplomac ili Bosanski psiho, poznati je underground muzicar i umjetnik iz Tuzle odrzao je koncert u Tvornici kulture.
Foto: Mladen Pobi / CROPIX
Mladen Pobi / CROPIX

Njegov minimalizam, osim u pjesmama koje je postavio poput filmova ceste ili pikarskih avantura, ubojit je poput rafala, baš kao i mitraljiranje njegove jezovite gitare

Šikaniranje radikala i hipstera od strane starog pankera koji i dalje stoji sam protiv svih.

Pozicija koju je Damir Avdić odabrao za svoje kantautorsko djelovanje vjerojatno je najteža koju je mogao odabrati. Ne samo da je i u studiju i na pozornici sam sa svojom električnom gitarom nego je i u svojoj lirici sam protiv svih još od debija “...od trnja i žaoka” (2004.), drugog “Mrtvi su mrtvi” (2008.) i trećeg “Život je raj” (2010.) na kojima je razgolitio perfidne uzroke i notorne posljedice balkanskih klanja iz 90-ih. I na najnovijem albumu “Radikalno šik” Avdić se doima i poput Garyja Coopera u vesternu “Točno u podne”. Protiv njega banda, a uz njega nitko da mu pomogne u obračunu sa zlom. Sakrili se građani iza svojih vrata i prozora u prašnjavom gradiću pa čekaju da vide što će biti. I s Cooperom i s bandom.

A baš tako izgleda i svijet danas. Svašta se valja iza brda ili ravnice, a to što se valja Avdić je obuhvatio i raščlanio narednim albumima “Mein Kapital” (2012.) i “Human Reich” (2013.) na kojima se sukobljavao ne samo s fašistima nego i sa salonskom ljevicom da bi na “Manjini” (2015.) bio spreman oprostiti samo djeci. Upečatljivije od mnogih, ne samo lokalno nego i globalno, Avdić se dotakao najneuralgičnijih tema današnjice na čijim razvalinama u bliskom susretu, koji opasno zaudara na krvave sukobe fašista i komunista, stoje krupni kapital i prekarijat, bankari i dužničko ropstvo, sve klimavija demokracija i populisti u jačanju, sve ratobornije religije i izbjeglice koje bježe od rata i poludjele klime, EU i Rusija, Amerika i Kina, terorizam i Schengen, totalitarizam i ljudska prava.

Kad se tako pobroji netko bi mogao reći da se tim temama bave i mnogi novinski komentatori, no malo je onih koji su u tome tako ustrajni i usamljeni poput Avdića po kojima udaraju i oni s desna i oni s lijeva jer istina boli pa ga ne trpe ni jedni ni drugi. Još je manje onih koji takve teme razvaljuju stihovima (prema kojima bi talentiraniji redatelji mogli snimiti pregršt filmova) i pjesmama (kojima odzvanjaju samo njegov dramatičan glas i zlokobni rifovi električne gitare). U takvim nastojanjima, kako je vrijeme odmicalo, Avdić, umjesto da postane sve prihvaćeniji, postao je sve neshvaćeniji, ali ne svojom greškom nego baš zato što se nije nikada nije priklonio ni jednom plemenu, ni jednom krdu, ni jednoj većini pa ni manjini. Njemu je samo pravda na pameti i uvijek gleda kako da je zaštiti, no nije on od onih koji cmizdre za Jugoslavijom kao propalim projektom ili socijalizmom kojeg više nema, ali ni onaj koji bi veličao kapitalizam i demokraciju “slučajnih” ili namjerno loše vođenih država, nastalih na njenim razvalinama pa ni EU o kojoj smo slušali bajke.

 

Gard starog pankera

U svim tim tranzicijama Avdić je zadržao gard starog pankera koji zna da nema sistema za kojeg bi čovjek trebao biti. On je uvijek antiprotivan i u stalnoj potrazi za onim protiv čega mora pjevati i protiv čega se mora buniti, ali ne kao klinci kojima je vrhunac pobune da si kupe majicu s likom Che Guevare ili Boba Marleyja pa ni kao filozofi poput Žižeka kojeg je opravdano usporedio s Lady Gagom i čija se debata s onim Kanađaninom kojem smo već zaboravili ime svela na jalovo televizijsko bljezgarenje o svemu i ničemu.

Nema u Avdića ni Boga, ni nacije, ni države, ni sistema za kojeg bi on digao glas, ali uvijek je među prvima kad treba pjevati u obranu potlačenih i ojađenih, uplašenih i zgaženih, prezrenih i odbačenih, pri čemu ne vjeruje u bolja vremena nego iščitava znakove kataklizme i apokalipse pored puta pa tako i na novom albumu perfektnog naslova “Radikalno šik”. Perfektnog, jer Avdić već s takvim naslovom pokriva dijapazon onih s kojima se obračunava ili koje pod*ebava.

 

S jedne strane to su radikali svih boja, a s druge hipsteri svih fela. Njegov minimalizam, osim u pjesmama koje je postavio poput filmova ceste ili pikarskih avantura, ubojit je poput rafala, baš kao i mitraljiranje njegove jezovite gitare uz koju u pjesmi “Spomenik” kaže: “Ovdje počiva spomenik žrtvama ekonomskog nasilja/Ovdje vlada multikultura neoliberalne prisile/Slavimo različitosti, da ne vidimo razliku/Slavimo rase, spolove, religije, nacije/A samo klasna je razlika što nam sve uslovljava/Ovdje živi gomila uplašenih individua/Mjerkaju se zubima, gledaju a ne vide/Da klasna je razlika koja ih razdvaja”.

U toj pjesmi sažeta je sva trenutačna napetost svijeta. Baš kao i u skladbi “Kolone” prema kojoj “Cross The Line” Dubioze kolektiv & Manu Chaoa, ma koliko ja volio i cijenio njih i njihova nastojanja, zvuči poput plesnog hita s relativno šablonskim tekstom o “krvavoj granici”. Svaka čast njihovoj borbi za pravedan cilj i shvaćanju da nema granice i barijere koje migranti neće srušiti, jer palo je i Rimsko carstvo zbog nekih sličnih razloga, no Avdić je u tematski srodnim “Kolonama” stvorio bitno dojmljiviju dramu kad izgovara stihove:

“Ovi stražari na minimalcu udarnički udaraju/Ove kolone šute, u tišini odumiru/Ovaj Bog što me gleda sa lančića/Ko umjetni nokat vrijedi/Al’ ja idem gdje je keš/Samo tamo ovo sunce zna da sja/Nema sirotinje, UV zraka, nema opekotina”. Igrali se mi Schengena ili ne, odnosno neke nove Vojne krajine iz vremena Turskog carstva, budućnost Europe je takva da će morati primiti te ljude, inače će i sama biti u još većoj gabuli.

 

Pjesničke akrobacije

A pogađa u sridu, kako bi to rekli poklonici desničarskog komentatora Raspudića, i kad u relaksiranoj “Sto mu neoliberala” kaže: “Klimatskih mi promjena, ovo više nema smisla/Sa istoka fekalije, sa zapada govna/Na sjeveru brnjica političke korektnosti, na jugu nevjernici zajahali Boga” pa nastavlja “Mladost tek prohodala, a kleči na koljenima/Kunu se u Boga, a postrojava ih religija” i zaključuje “Hiljadu mu lobista, partijska je knjižica jača od dark neta”. No, da razbije tu tminu sumorne današnjice, Avdić se autoironično i crnohumorno zajebava i na lakše teme pa nam u pjesmi “Mund” priopćuje:

“Pedesete su nove četrdesete/Kaže sredovječni muškarac koji se osjeća mlad/Puno mlađi od mene, na zidu ima Frojda, a zar nije primjerenije toj dobi/Imati Michelinov kalendar i zdjelicu sjemenki i neposoljenih koštica”, kao da se prisjetio kad smo u Puli jedne godine mrtvi pijani dobauljali u apartman po kojem sam tražio mizle, a on mislio da ću izmisliti neke brizle pa, parafrazirajući Štulića, zaključuje: “Puštam bradu i brkove da ne ličim na Pankrte/Još da imam auto tuna, vidio bi pjesmice/Lemmy, Brando i Charles Bronson, trunite u paklu svi/Ja sam danas drugi čovjek, prestar za krek, taman za čičeriku” jer “Na festivalima atmosfera shopping molova/Main stage, burek stage, ćevap stage, svaki stage sam ja”.

 

Zahtijevaju njegove pjesničke akrobacije, kao i one o ženi koju je nekoć volio poznavanje (sub)kulturnog konteksta, no zadovoljstvo je nevjerojatno kad se slušatelj suoči s tako sjajnom pričom poput one iz “Afere”: “Ne voli me dijaspora u Amsterdamu/Smijala se, na njenom krovu, kaže, ima mjesta ze deset ljudi/Toliko će ih se naći, a ni Beatlesima na krovu nije bilo više/I slobodan sam da dođem, kad poželim/Spomenuo sam ženu i djecu, rekla je ne zovem te da ostaneš/ Žena s kojom sam seksao, nekad je žena s kojom bih legao i danas/Samo žena, koju sam volio prije, nije žena koju trebam sad”. Između te osobne dileme i one univerzalne pred kojom stoji Europa, razlomljena između nekadašnjih i sadašnjih sistema, izgleda poput razvaline s čije jedne strane nadiru horde bradatih izbjeglica dok ih s druge strane šengenske žice čekaju hipsteri njegovanih brada i brkova. Na toj granici Avdić piše i sklada pjesme neusporedive s bilo čijim danas.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo