Staljin: Sad mi recite šta je to sa vama? Zašto ste mi napisali ono pismo?
Bulgakov: Pa, kako bih rekao... Pišem pozorišne komade, ali kakva korist!... U ovom času, na primer, jedan od mojih komada leži negde u Moskovskom hudožestvenom teatru, ali oni neće da ga postave na scenu i neće da mi plate za njega...
Staljin: Razumem! Sačekajte sekund!
(Zove telefonom.)
Da li je to Hudožestveni? Ovde Staljin. Dajte mi Stanislavskog. (Pauza.) Šta? Umro? Kad? Baš sad? (Bulgakovu.) Da ne poveruješ, umro je kad su mu rekli.
(Bulgakov teško uzdiše.)
Sačekajte momenat, nema potrebe za takvim uzdisanjem.
(On zove ponovo.)
Da li je to Hudožestveni? Ovde Staljin. Dajte mi Nemiroviča-Dančenka. (Pauza.) Šta? I on umro? Kad... on? Pa, izgleda da je i on umro. Svejedno, samo momenat.
(Zove.)
Dajte mi onda ma koga! Ko je tamo? Jegorov? Dobro onda, druže Jegorove, u svome pozorištu imate rukopis jednog komada (daje glavom znak Bulgakovu), komada čiji je autor pisac Bulgakov... Naravno, ne volim da vršim pritisak ljude, ali izgleda mi da je to dobar komad... Šta? I vi mislite da je dobar?
( Dio skeča koji je Mihail Bulgakov izvodio u tajnosti, pred svojim poznanicima, zapisan po sjećanju Bulgakovljeve supruge Jelene Šilovske, u prijevodu Jovice Aćina, iz zbirke »Pismo vrhovnoj vlasti«, Službeni glasnik, Beograd, 2012.)
Tridesete nisu bile lake za sovjetsku revoluciju i velikog vođu. Preklapalo se nastajanje i nestajanje – nestajali su ljudi, milijuni ljudi, a nastajala druga najjača industrijska sila svijeta. Najavljujući krajem dvadesetih prvu petoljetku planske privrede, Staljin je jasno ocrtao situaciju: "Ili ćemo dostići Europu za deset godina ili nas neće biti." Izbor je bio suvišan, dogodilo se i jedno i drugo. U tim nesigurnim vremenima za sistem nije bilo puno čvrstih oslonaca, paranoja je potrošila sve unutarnje rezerve, i to doslovno – čak 90 posto delegata partijskog kongresa iz 1934. ubrzo potom je uhićeno i/ili likvidirano.
Bahata, ostarjela revolucija proždirala je svoju djecu ostajući vjerna načelu opće jednakosti: nitko, nigdje nije bio siguran. Mogli ste, poput Leona Davidoviča Trockog, otići sve do Meksika i pouzdano znati da će vas kobni udarac stići, pa makar i šiljkom za led iz nevješte ruke španjolskog agenta NKVD-a Ramona Mercadera, desetak godina nakon političkog poraza i deportacije iz zemlje koju ste pomogli stvoriti. Uništavanje neprijatelja i onih koji bi to tek mogli postati bilo je toliko efikasno da se i sam Staljin zgrozio rezultatima popisa stanovništva 1937., pa ga je poništio i naredio novi. Toliko je vjerovao u svoj narod. A imao je i zašto.
Rudar Aleksej Grigorijevič Stahanov 31. kolovoza 1935. radio je noćnu smjenu. Za manje od šest sati uspio je prebaciti svoju normu 14 puta i iz okna na površinu poslati 102 tone ugljena. U namještenoj stvarnosti filmskih žurnala to je izgledalo ovako: čovjek garava lica predano tuče pneumatskom bušilicom po stijeni rudače dok neki rudarski ćato ispod njega marljivo zapisuje. Komadi ugljena se odlamaju, padaju kao kiša, heroj rada sve je sigurniji u sebe, sad mu već bježi i osmijeh, prekida ga samo telop na kojem piše: "31. august 1935. g. – historijska noć." Dupkom puni vagoni napuštaju rudnik, u njemu poslovođe mjere i premjeravaju, nakratko vidimo i kadar nečijeg bloka na kojem debelim brojkama piše 16, pa ispod toga 25, pa još niže 44, a onda ispod crte zbrajanja presudna cifra: 102, za stotinu i dvije tone ugljena u jednoj smjeni. Razdragani kolega donosi vijest udarniku koji se odmara oslonjen o svoj vjerni alat. Pred ulazom u jamu, na jarkom svjetlu sovjetske zore, čeka ga razdragana gomila, buket cvijeća i gromoglasni pljesak drugova. A onda pod crvenim barjacima kreće pjesma.
Stahanov se nije stigao ni umiti, a već je postao simbol. Veliki vođa uzeo ga je za primjer radne produktivnosti kakvu samo komunizam može izazvati, poslao ga na inspiracijsku turneju po mjestima najtežeg proleterskog rada i oko njega razvio čitav pokret stahanovaca, radnika koji, motivirani samo patriotizmom, prebacuju norme kao da su superheroji. Sam Stahanov više se nije često vraćao pod zemlju, povučen je na školovanje u Moskvu, već 1941. bio je direktor rudnika, a dvije godine poslije dobio je položaj u Ministarstvu ruda. Da stvar bude bolja, priča je ubrzo postala globalna: jedva tri i pol mjeseca nakon "historijske noći" garavo lice Alekseja Grigorijeviča osvanulo je na naslovnici časopisa Time u New Yorku. Članak se zvao: "Heroji rada".
Nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija je u obnovu i industrijalizaciju zemlje krenula po sovjetskom modelu, iskorištavanje ruda bilo je jedan od glavnih aduta napretka. Prva petoljetka jedva je i počela kad ju je 1948. zaledio sukob između Tita i Staljina. "Ovo je ovaj rudnik ovde, gdje sam ja pobijedio Stahanova, a Tito pobijedio Staljina", govorio je pred kamerama TV Sarajevo ostarjeli Alija Sirotanović ispred zatvorenog Rova vojvode Putnika u Brezi, pred kraj svog života i života Jugoslavije. U srpnju 1949., on i njegova grupa od osmorice rudara smjenu su završili sa 152 tone iskopanog ugljena. Bio je to novi svjetski rekord, iako barem polovici svijeta nije padalo na pamet baviti se brojenjem vagona koji izlaze iz rudnika u jednoj smjeni. I još važnije, bila je to savršena prilika da se novog neprijatelja na domaćem terenu dotuče njegovim oružjem.
Ipak, nije se išlo dokraja: dijelom zato što Alijine sljedbenike nije bilo baš zgodno zvati "sirotanovići", dijelom i zbog skromne i tvrde naravi novog heroja kojemu nije padalo na pamet napustiti svoje rodne Trtoriće, zasjesti u neku fotelju i čistih noktiju i bijela lica šljakerima mudrovati o važnosti rada. Dočekao je mirovinu u rudniku, a kad bi ga ugurali u odijelo i stavili za govornicu o nekom socijalističkom prazniku, njegov bi se ekspoze o ekonomskim krizama, stabilizacijama i političkim previranjima sveo na: "Drugovi i drugarice, treba raditi." Takvog tipa zapravo i nije teško zamisliti kako kao revolveraš, s dvije pneumatske bušilice, jedna u lijevoj, druga u desnoj, planini otima 150 tona dragocjenog tereta. I onda pred fanfarama i razdraganim licem velikog vođe, fasciniran što tako veliki čovjek uopće razgovara s njim, na pitanje što bi htio kao nagradu, kaže: "Druže Tito, veću lopatu."
Sadržaj knjige nastao je na temelju sljedećih pjesama:
U Hrvatskom zagorju polovinom 20. stoljeća bilo je dvanaest aktivnih rudarskih jama: Gornja i Donja Konjščina, Maretić, Bukovec, Zajezde, Dubrava, Gornja i Donja Batina, Sušobreg, Poljanica, Vučak i Špičkovina. Proizvodnja je sustavno povećavana iz godine u godinu, iskopani ugljen je kao pogonska sirovina hranio i stvarao industriju koja je nudila nova radna mjesta, selila ljude, stvarala nove veze, obitelji, bogatstva, iskustva... Otud i termoelektrana u konjščinskom kraju, nešto je trebalo progutati stotinu vagona sitnog zagorskog lignita dnevno i od toga stvoriti opću korist. TE Jertovec, snage 14,8 megavata, puštena je u pogon 1954., sagrađena je pruga, podignuto posebno naselje za radnike elektrane, i to je malo selo samo tada u svojoj povijesti brojilo više od tisuću stanovnika. Ondje je prvih šest godina svog života proveo Darko Rundek.
iz ranog djetinjstva su zvukovi i slike uklopljeni u
tišine prisutnosti začuđene nad sitnim predmetima
mirisima
najživlje se vraća promatranje kamena bačenog u zrak koji zastaje u čarobnom trenutku između uzleta i pada
impuls točno odmjerenog bacanja uvis i povjerljivog dočekivanja u ruci/dlanu
amortiziranje pada
energija potrebna za odvajanje
inspiracija, sudjelovanje tajanstvene sile pri savršenom pokretu čija kompleksnost izmiče svakoj osobnoj kalkulaciji
cjelovitom
bez sastojaka
dok je kadar fiksiran na mjesto do kojeg će se kamen popeti i zaustaviti se
i nemogućoj preciznosti kojom će ga dlan
negdje duboko ispod donjeg ruba kadra
dočekati
AKO se u taj pokret ne uplete svjesna namjera
moji su roditelji, kao i njihovo društvo, bili odgovorni, ponosni i predani radnici
ali još više
ili upravo zbog toga
posvećeni proslavljači svih proslava
svadbi, rođendana
državnih i crkvenih praznika
vikenda i godišnjih odmora
kad su se kroz pjesmu, cugu, klopu i zeku bratimili i sjedinjavali
sa prijateljima, susjedima, kolegama i neznancima
iz nimalo ideoloških
već prirodnih razloga
izmiješanost zaposlenika u toj radničkoj koloniji
u koju je obrazovaniji kadar porijeklom iz Dalmacije, Slavonije, Bosne ili Srbije došao za prvim poslom
samo je doprinosila dinamici proSlavljanja
Slaveni.....
Novinar, glazbenik i pisac Ante Perković će u sklopu ovogodišnjeg 8. Festivala dokumentarnog rock filma (DORF) u Vinkovcima, u petak, 7. ožujka u 16 sati u Gradskoj knjižnici održati promociju knjige 'Rundek, između'.