Za operni start u svojem mandatu nova, još nepotpuna uprava Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu odabrala je prokušani hit, "Nabucca" Giuseppea Verdija, prikazavši ga premijerno 28. listopada. Verdijeva mladenačkog djela nije bilo kod nas dva desetljeća, a posljednje uprizorenje redatelja Petra Selema iz 1984.održalo se na repertoaru dvadesetak godina s brojnim protagonistima i nizom uspješnih inozemnih gostovanja.
Prva od uspješnica majstora iz Busetta mogla bi, s obzirom na današnji premijerni uspjeh, također postati mamac za publiku na dulje vrijeme ako se steknu još neki uvjeti za njezinu dugovječnost. Oni su prije svega kadrovski s obzirom na činjenicu da našoj operi, unatoč naporima intendantice oko angažmana mladih pjevača, i dalje kronično nedostaju neki ključni glasovi i fahovi. Premijerni "Nabucco" ostvaren je gotovo u potpunosti uz stalne članove samo s jednom gošćom, a već za reprizu najavljena su tri gostujuća umjetnika.
Odmak od izvornika
Iznimno sretna okolnost dogodila se u komplementarnoj suradnji novog šefa dirigenta Piera Giorgia Morandija i redatelja Giancarla del Monaca, dvojice znalaca svjetskoga ugleda, urodivši glazbeno energičnom verdijanskom izvedbom, ali i s odmakom od klasične scenske interpretacije. U skladu s današnjim trendom u svijetu, "Nabucco" se odmiče od svojeg izvornika biblijske i povijesne priče o progonjenim Hebrejima u vrijeme vladavine babilonskog kralja Nabukodonosora, premješta se u razjedinjenu Italiju Verdijeva života, a time postaje i svevremen u orisu vječnog traganja potlačenih za slobodom, aktualan, dakle, i danas. Rijetka opera koja podnosi aktualizaciju prirodno, bez redateljske prisile, čuvajući istodobno slobodarsku viziju autora. Del Monacova dihotomija vremena i prostora osnažena je iznimno dojmljivim bjelkasto-sivim masivnim dekorom staroga povijesnog razdoblja i simboličnim kostimima Verdijeva doba (William Orlando), vješto se i hitro mijenja, tek povremeno obasjana s pokojom žarko obojenom videoprojekcijom. U snažnom likovnom ozračju, redateljska je maštovitost uvjerljiva, čak dirljiva u pojedinim komornim prizorima, rad s protagonističkim karakterima precizan, a masovne scene, ponekad smještene i na dvije visinske razine, impresioniraju gotovo oratorijskim mirom, dajući s razlogom prednost glazbi.
Ona je, pak, pod palicom iskusnog, a nadasve muzikalnog i temperamentnog dirigenta, svježa je, točna i dinamična u orkestru te posebno dojmljiva u krasnom zvonu zbora, što je također velika zasluga njegova voditelja Luke Vukšića. Premijernu solističku podjelu vodio je, bez konkurencije, Ljubomir Puškarić u naslovnoj ulozi. Njegov je raskošni bariton idealan za Nabucca u opsežnom rasponu i boji glasa, a pokazalo se i u interpretacijski emotivnom pristupu koji mu je del Monaco posve otvorio u potresnom prizoru kraljeva sužanjstva.
Teška uloga
Slijedila ga je u cjelovitom dojmu Emilia Rukavina, mladi mezzo sjajnog glasa i scenske prezentnosti, čije je kvalitete redatelj također prepoznao i dao joj više prostora nego što ga lik Fenene, Nabuccove zakonite kćeri, inače dobiva, u zajedništvu pjeva i igre sa srčanim i zvonkim Ismaelom Domagoja Dorotića. Nažalost, uz Nabucca, dva ključna lika, Abigaille, nezakonita kći, i Zaccaria, hebrejski veliki svećenik, u izvedbi Kristine Kolar i Luciana Batinića nisu glasovno odgovarali. Abigaille je pakleno teška sopranska uloga golema raspona, kojoj je riječka sopranistica udovoljila tek u lirskim pasažama dok su brojne razgovijetne dramske kolorature, pojedini čisti visoki tonovi, a i oni najdublji, izostali. Unatoč tome požnjela je kod publike veliki uspjeh. A o umjetničkim vrijednostima bas baritona Batinića ne treba dvojiti pogotovo s obzirom na njegov raznovrstan repertoar. No mislim da mu Zaccaria, prvi tipični Verdijev pjevni bas, danas više nije u grlu optimalno, osobito u brioznim prizorima sa zborom koji traže više čvrstog, a melodioznog i zvonkog poleta. Sudjelovali su još i Adela Golac Rilović, Siniša Štork i Ivo Gamulin.