StoryEditor
MAGIČNA ČITANKA ROKENROLA

RAZGOVARALI SMO S BORISOM LEINEROM, KOJI JE UPRAVO NAPISAO AUTOBIOGRAFIJU Johnny? Nismo u kontaktu, ali često ga sjetim u snovima i uz njegove pjesme

Veliki broj njegovih anegdota koje provlači kroz knjigu vezan je uz Johnnyja Štulića. “Danas nismo u kontaktu, iako ga se često sjetim u snovima i uz njegove pjesme. Da, i dalje ga iznimno poštujem”
Boris Leiner
 Boris Kovacev / CROPIX

U šetnji kroz povijest hrvatskog rock’n’rolla nemoguće je izbjeći ime Borisa Leinera. Entuzijastičan i fasciniran ritmom, tek nešto stariji od dvadeset godina, ovaj bubnjar se na pragu 80-ih godina prošloga stoljeća na okretištu Črnomerec našao s Branimirom Štulićem. Johnny ga je pozvao na probu Azre, na kojoj je Leiner umjesto bubnjarskim palicama svirao aluminijskim štrikaćim iglama plave boje koje je oteo majci. Na toj iscrpnoj i intenzivnoj prvoj probi počelo je njihovo desetogodišnje iznimno prijateljstvo, kojem je jedan od nusprodukata bio najveći bend Novoga vala, a možda i domaćeg rock’n’rolla općenito, Azra.

No, osim Azre, Leiner je bio zaslužan i za ritam brojnih drugih bendova. Od čudnovatih Vještica, koje su bile ispred svojega doba, preko Šo!Mazgoona, atrakcije koja je ustanovila pojam “otočki rock’n’roll”, pa do crossover projekta Love is Sister of Hope, koji sam Leiner pamti po tome što se “pjevač furao na Nicka Cavea”. A to su tek fragmenti bogate glazbene povijesti.

U pokušaju da tu povijest sažme, 63-godišnji Leiner ovih je dana objavio svoju autobiografiju, naslovljenu “Sve bio je ritam”, koja je izašla u izdanju Sandorfa, a dostupna je u svim knjižarama. Kroz ovu britku knjigu napravio je retrospektivu vlastita života, prolazeći kroz glazbene projekte koji su ga obilježili kao osobu i umjetnika, ali pišući i o svojem djetinjstvu, obožavateljicama, putovanjima, prijateljima među kojima su brojni poznati glazbenici. Bez imalo pretencioznosti i filozofiranja, autobiografiju piše kao niz anegdota, crtica, opisa susreta s ljudima i gradovima. Čitatelju se radi ove specifične forme čini kao da je Leiner kategorizirao vlastite uspomene, posložio isječke iz života koji, iako su svaki za sebe maleni, na okupu sjajno opisuju sentiment, karakter i duh jedne osobe, ali i njezina vremena.

Sedimentiranje knjige

- Želio sam napisati netipičnu autobiografiju, temeljenu na izrazitim, zanimljivim i zabavnim momentima moje glazbene karijere. Svako poglavlje ima labavu kronologiju, a pisano je u kratkoj pripovjedačkoj formi da bude suvremeno i prisno - kao da pričam frendu uz dobru kapljicu - objašnjava nam Leiner, dodajući da se “knjiga dugo sedimentirala u njegovoj glavi i sjećanju, a onda je napisana takoreći u jednome dahu”.

Velik broj njegovih anegdota koje provlači kroz knjigu vezan je uz Johnnyja Štulića, o kojem govori kao o uzoru, pa čak i kao centralnoj figuri njegova života. Leiner je, priča u autobiografiji, za ostvarivanje vlastitih glazbenih potencijala dobrim dijelom mogao zahvaliti upravo Johnnyju i vojničkom režimu na kojem je on inzistirao tijekom Azrinih probi.

Budimpesta, 280308.
Reprodukcija fotografije benda Azra; fotografiju nam je ustupio basist benda Miso Hrnjak.
Foto: Marko Miscevic / CROPIX
Ustupio Mišo Hrnjak / CROPIX
 

- Danas nismo u kontaktu, iako ga se često sjetim u snovima i kroz njegove pjesme - priča Leiner, pa odgovara i na opasku da se čini kako i dalje jako cijeni Štulića. - Da, i dalje ga iznimno poštujem - u našem sadašnjem bljedunjavom glazbenom kontekstu još i više - govori.

Jedan od Leinerovih zapisa koji sežu u razdoblje Azre je onaj o stanovitoj djevojci koju u knjizi zbog kasnijeg razvoja događaja naziva Sjemeništarkom. No, nevezano za ime koje joj je dodijelio, zanimljivo je vidjeti fascinaciju ove djevojke bendom, a posebno Štulićem. “Johnny, ti si moj Isus!“, kaže mu ona u jednome trenutku. Leiner se osvrće na tu apoteozu s kojom su se često susretali kod obožavatelja, a još češće kod obožavateljica. - Naravno da su obožavateljice i mene pohodile, ali Johnny je bio štovan kao božanstvo od strane svojih tvrdokornih fanova, i to je bilo teško nadmašiti - kaže Leiner. Danas na ovakvu vrstu uzvišavanja gleda isto kao 80-ih. - Ni sad se ne bih branio od vatrenih obožavateljica - govori kroz smijeh.

Piše i o momentu u kojem je postalo jasno da je “Johnny veći od Novog vala”. Za status kultnog benda Azri nije bio nužan prolazak velike količine vremena, kako to često biva s velikim glazbenicima koji u trenutku stvaranja nisu prepoznati. - Azra je u svoje vrijeme itekako bila prepoznata u svim regijama bivše države. Odlaskom Johnnyja, ipak su se skoro neprekidno svirale te pjesme na sve moguće načine. To je zasigurno pridonijelo učvršćivanju i produžetku fenomena Azre, i formiralo barem još dvije generacije fanova - smatra Leiner.

Njegova autobiografija prenosi pravi duh rock’n’rolla. Buntovništvo s razlogom ili bez njega. U Nizozemskoj su on i Štulić dali da im predstavnici zakona prepile automobil na pola, jer to je ionako samo hrpa lima. Darko Rundek je iz čista mira u pizzeriji pojeo čašu. Sve je nabijeno snažnom seksualnom energijom. Pitam Leinera misli li da taj duh postoji i danas, kako u njemu, tako i u svijetu oko njega. - U meni taj duh postoji neprestano. Zato sam i napisao ovakvu knjigu, inspiriranu svetom maksimom “sex, drugs and rock’n’roll”, koju smo mi doista i živjeli. S vremenom se sve transformira, pa i duh te glazbe i vremena... Rekao bih da na neki način postoji i danas, ali više sporadično, u obliku koji mi nije pretjerano blizak - govori.

Kako Leiner iza sebe ima žanrovski raskošnu karijeru u kojoj je, među ostalim, eksperimentirao s tradicionalnom glazbom, reggaeom, pa čak i bubnjao uz pratnju DJ-a, pitam ga koju fazu svojeg glazbenog stvaralaštva smatra najviše podcijenjenom. - To je svakako moj davni pokušaj da napravim solo karijeru. Snimio sam CD ‘Bioritam’. Imao sam čak i bend koji je svirao pjesme s tog albuma. Zvao se Boris Leiner i brijatelji. No, uživo je bio problem, jer dok smo mi svirali nove pjesme, publika je neumoljivo skandirala “Azra, Azra”! Eto, to i danas smatram nepravedno zaboravljenim uratkom - navodi.

Uz dobru kapljicu

Leiner u “Sve bio je ritam” o svemu priča iskreno i otvoreno, kako je sam rekao, kao da govori prijatelju dok razgovaraju uz dobru kapljicu. Puno je tu privatnih detalja, pa ga pitam kako se osjeća znajući da bilo tko tko poželi može uzeti knjigu i saznati te intimne stvari. - Halo, kako biste vi napisali autobiografiju bez privatnih detalja?! - odgovara mi, pa tumači da ga ne brine ni eventualna reakcija drugih protagonista: - Knjiga je napisana da se čita, iskreno i direktno, bez lakiranja. To je moje viđenje i sjećanje tih dana i godina. Ako netko prekraja i briše svoju privatnu prošlost, ja nisam jedan od tih. Što se toga tiče, ne vidim razlog da me brinu reakcije protagonista, mojih kolega i publike. Knjiga je nastala bez namjere da se ikoga proziva, vrijeđa ili moralizira. Naposljetku, sve je to bio ritam rock’n’rolla... - kaže o svojem tekstu.

Razgovaramo i o motivaciji koja stoji iza knjige. Je li Leiner jednostavno htio zabilježiti vlastite uspomene ili ju je radio s nekom drugom namjerom, možda željom da to bude svojevrstan prozor u jedno vrijeme koje je već sada podložno određenom veličanju, a vjerojatno i pogrešnim interpretacijama? - Oduvijek sam želio napisati memoare, ali se nisam usudio dok me moja draga Jasminka nije nagovorila. Htio sam napisati autentično, nefotošopirano štivo o svojoj glazbenoj karijeri i ljudima s kojima sam surađivao i živio. Istina je da je ono vrijeme danas vrlo popularno i da se svakojako reinterpretira - i dobronamjerno i zlonamjerno. Često sam i o sebi naišao na puno netočnih napisa i podataka u kojekakvim publikacijama i knjigama. ‘Sve bio je ritam’ je magična čitanka rokenrola i vodič za nomadski život bez predrasuda - kaže.

Njegov tekst cijelim putem kroz taj “vodič” prate jednostavne, a vrlo efektne ilustracije koje potpisuje Davor Schunk. - Likovni dio mi je bio izuzetno važan, jer sam i sâm po pozivu likovnjak-kipar. Stripovi su bili moja dugogodišnja fascinacija, još od djetinjstva, naročito Alan Ford. Budući da Schunkov rad pratim godinama, odmah mi je bio prvi izbor. Ima stripovski nerv i crtež koji je odgovarao mojoj ideji. Jako mi je bilo bitno da ilustrator iščita i interpretira priče na pravi način - dinamično, lucidno i duhovito - kaže Leiner, pa nam otkriva da je u posljednje vrijeme okupiran upravo tom drugom, likovnom stranom svojeg umjetničkog djelovanja. - U fazi sam akumulacije. Radim na novim skulpturama i pripremam izložbu u dogledno vrijeme. I ona će imati neočekivani, likovni as iz rukava - najavljuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. lipanj 2020 23:50