Nakon nekoliko godina, u Zagrebu će svirati jedan od popularnijih bendova s ovih prostora, Letu Štuke. Za one koji nisu upućeni, bend je još 80-ih godina osnovan u Sarajevu, ali se nakon par snimljenih pjesama brzo rasformirao. Trebalo je čekati gotovo 20 godina da frontmen Dino Šaran ponovno okupi bend, u novom sastavu, koji je 2005. objavio album, "Letu Štuke".
Album je ubrzo privukao publiku, a pjesme "Minimalizam", "Mjesto za dvoje", "Kao na zapad" i druge često su se vrtjele na radio stanicama. Nakon tri godine objavili su album "Proteini i ugljikohidrati", a 2011. uslijedili su "Brojevi računa". Potom su malo stali, sve do ove godine kada je diskografska kuća Menart objavila kompilaciju "The best of Letu Štuke", iza koje bi trebao slijediti i novi studijski album.
Kako bend u četvrtak, 15. prosinca nastupa u zagrebačkom klubu Vintage razgovarali smo kratko s Dinom Šaranom koji nam je najavio što publika može očekivati od koncerta, ali i novog albuma.
Dino, dugo niste svirali u Zagrebu. Što pripremate za Vintage?
- U Vintageu sviramo prošireno izdanje „Best of“ albuma koji je „Menart“ objavio polovicom godine. Za staru i za novu publiku. Siguran sam da će feedback biti odličan. Dugo se nismo vidjeli.
Hoćete li svirati i neke stvari s novog albuma?
- Da. Bit će to odličan koncert.
Kad će biti novi album i što možemo očekivati na njemu? Prošlo je već 6 godina od „Brojeva računa“…
- Novi album nosi nova iskustva i nove impresije. Raznolik i s potpisom. Kombinacija analogije i elektronike. Socijalne i ljubavne teme u skladu s vremenom. Izlazi kad se proljepša vrijeme.
Vaša nova pjesma „Bože zdravlja“ prilično je mračna. Je li to u skladu s vremenom i/ili prostorom u/na kojem živimo?
- Dio ovog odgovora se nalazi u prethodnom. Ostalo je stvar osobnog ukusa i percepcije.
Društveno ste angažirani u svojim tekstovima – vučete li inspiraciju iz svijeta oko vas?
- Inspiraciju crpim iz vlastitih iskustava. Prije svega. Svijet kakav god je pozornica je tim iskustvima. Sa svim svojim dramama, komedijama i tragedijama.
Nekako se čini da polako tonemo nazad u 90-te… Mislite li da je to zaista tako?
- Tako izgleda. Naravno, uvijek postoji nada da se radi o spinovanju radi političkih ili ekonomskih razloga i bodova. Navikli smo da biramo manje zlo i to je izgleda jedini prihvatljivi model potrošačkog društva uronjenog u konformizam i apatiju.
Smatrate li sebe manjinom u društvu, u kontekstu pogleda na svijet?
- Suhoparno pragmatičan pogled na svijet mi je oduvijek bio stran. To se odnosi i na upalu identiteta. Ako zbog toga pripadam manjini to je u redu.
Koje su vam najdraže pjesme koje ste ikad napisali? Ili, ako ih ne možete izdvojiti, otkrijte nam kako se rodio „Pero Papacoder“. Ova pjesma nas uvijek "diže iz mrtvih".
- Ne mogu izdvojiti najdraže pjesme. „Peru“ smo napisali moj pokojni prijatelj Igor Vukašinović i ja jednog vrelog ljetnog dana uz litru neke sumnjive rakije i uz pomoć dvije razdrndane akustične gitare.
Vaša diskografija na stranu, koji su vam omiljeni albumi i glazbenici s ovih prostora?
- Ima ih raznih i iz svih dekada. Od Arsena do današnjih klinaca. Još nisam složio svoju definitivnu listu. Rano mi je za to.
Najdraži glazbenici na svijetu, bilo kad, bilo gdje.
- Svi koji su bili iskreni i predani onome što rade. Svi koji su donijeli pozitivne promjene i nove ideje. Svi koji kopaju. Bilo kad i bilo gdje.
I za kraj, spremate li kakvu turneju možda?
- Naravno. Dogodine, s novim albumom.