Malo tko je posljednjih godina iz balkanskog crnila uspio izvući kapital, odnosno tako atraktivne i motivirajuće pjesme poput bosanske Dubioze čiji su članovi duhoviti do ludila.
Ništa od toga nije se događalo dok je Dubioza pjevala na engleskom, ali kako ih je krenulo diljem svijeta, zamalo kao i u ovom našem ojađenom susjedstvu, odluka da se vrate engleskom posve je utemeljena, a tim “globalnim” naporima pridonose i gosti kao Manu Chao.
“Red Carpet” mogla je sići i s bilo kojeg Manuovog albuma, kao što je trubama i metaliziranim rifovima pogonjena “Riot Fire” s Benjijem Webbeom mogla doći i s nekog od albuma njegovih Skindreda. Poput The Bambi Molestersa, tako i Dubioza - samo u tržišno perspektivnoj i lukrativnijoj mješavini world musica, duba, punka, metala, reggae i ska glazbe – sve jače utakmice igra u ligi kojoj mnogi izvođači odavde ne mogu ni primirisati.
Zanimljivo, koliko pri tome koriste neke Bregovićeve recepte, toliko se od njega i razlikuju, pa i distanciraju, jer njihova braća po oružju i idejama su Manu Chao ili Skindred. Dubioza nepobitno, jer su njihove pjesme snažnog lokalnog kolorita, zvuči dublje i uvjerljivije na materinjem jeziku nego na engleskom, ma koliko i u njemu plivaju poput riba u vodi, ali “Happy Machine” je album kakav tom kolektivu danas, globalno gledano, treba više nego “Apsurdistan”.