Kristalno se jasno sjećam trenutka prije četiri godine kad me nakon početnog oduševljenja petim albumom TBF-a, “Pistaccio Metallic” (koje me, uzgred rečeno, nije prošlo ni do danas) obuzeo onaj poznati osjećaj - ne bih im volio biti u koži kad dođe vrijeme za sjesti u studio i skuhati nešto novo, jer od “Pistaccia” bolje naprosto ne može. No, njima takva situacija sigurno nije nepoznata, u sličnoj su se gabuli vjerojatno našli i nakon sjajnog “Maxon Universal” iz 2004., na koji su se onda nadovezali tri godine kasnije značajno slabijom “Galerijom Tutnplok”.
Priznajem, možda sam ih tada već počeo pomalo i otpisivati, imali su već dobrih deset godina u nogama (što je primjerice dvije godine više nego što je trebalo Beatlesima da kažu sve što su imali za reći ili čak pet više nego što je trebalo The Clashu...), četiri ozbiljna albuma i dug i dalek put od duhovitih, anarhoidnih splitskih hip hop klinaca do ozbiljnog banda, i dalje naravno beskrajno duhovitog, sasvim sigurno jednog od najbolja tri koja su se pojavila na ex-Yu prostoru od raspada naovamo. Činilo se tada da polako ali sigurno ulaze u maniru, šprancu, rutinu... drugim riječima srednje godine u kojima će i dalje svirati odlične koncerte i objavljivati korektne, ali ne više riskantne i sve manje uzbudljive albume. A onda je došao “PM” sa svojim “Veseljkom”, “Mater-om”, “Uvik kontra” i “Grad spava” i TBF su s lakoćom lansirali grandiozan odjeb prema svima koji su se usudili sumnjati.
Onda je opet uslijedio period od četiri duge godine hibernacije i gestacije - za četiri godine završe se obično svjetski ratovi, ali putevi muza ipak su značajno manje predvidljivi od puteva Marsa i Aresa. Prošlog lipnja TBF su konačno objavili paralelno dva nova singla “Neću ti ništa” i “Banane”, dva simpatična i korektna pjesmuljka, ali ni sjena boljim momentima s “Pistaccia”. Godinu dana kasnije evo i čitavog albuma (na koji “Banane” na kraju nisu upale) i dojam je opet vrlo suzdržan.
Album otvara mračna, indie gitarama obojena naslovna stvar i odmah daje ton čitavom albumu, koji doduše ima i veselih momenata, ali značajno manje nego prethodnici. Upravo takve su sljedeće dvije - potencijalni ljetni hitić “Sa moga prozora” i “Teta”. Slijedi žestoki boogie “Pismo” i neobavezni country rock “Tremor” (sa ključnim stihom “jučer san puno brinija, danas nosin gaće litnje”), a pred kraj albuma je i “Krist”, još jedna stvar o Sinu božjem, ali ovaj put TBF-ovski napušenom. Najviše bendovski i daleko najrokerskiji album TBF-a dosad, svirački i tekstualno iznimno nabrijan i zreo, ali su druge strane niti u jednom segmentu ni približno u rangu svog moćnog prethodnika.
Ako dakle kažemo da je “Danas sutra” vjerojatno najslabiji album u karijeri TBF-a, a još vjerojatnije da ove godine u Hrvatskoj nećemo čuti više od dva-tri bolja, puno smo više rekli o domaćoj sceni i mjestu koje TBF na njoj zauzima, nego o samom albumu. Možda je i bolje tako...