U vremenu koje sve češće traži utočište u nostalgiji, a sve rjeđe prostor za nove osjećaje, pojavila se ideja koja glazbu ne vraća unatrag, nego je pokušava zadržati u sadašnjosti - ondje gdje pripada. "Forevergreen" nije samo koncert, nije ni "best of" večer ni nostalgični "throwback". To je glazbeni esej, svojevrsni dnevnik kolektivne emocije koji ne pokušava impresionirati, nego ostati.
Ovaj koncert nije došao niotkud. On je nasljednik jedne posvećene linije prethodnih koncerata koji su se usudili pogledati domaću glazbu ne samo kroz prizmu hitova nego kroz prizmu trajnosti. Prisjetimo se "Arsenala ljetne noći", projekta koji je donio emocionalnu eleganciju u opus našeg velikog barda; "Zagrebačkog novog vala", koji je vratio bunt i eleganciju osamdesetih na institucionalnu pozornicu; "Zagreb rock‘n‘rolla", koji je stavio gitare na pijedestal s kojeg nikad nisu trebale sići; i "Vraćam se, Zagrebe, tebi", koncerta koji je postavio pitanje pripadanja, a odgovorio glazbom.
"Forevergreen" je logičan nastavak, ali i prekretnica. On ne gleda unatrag, ni s uzdahom ni s težinom. On bira pjesme koje još dišu. Ne po brojkama pregleda, nego po tragu koji ostavljaju. Ovdje se briše granica između "evergreena" i "standarda". Jer evergreen pjevamo kad smo sami, a standard se svira kad se "mora". "Forevergreen" želi spojiti to dvoje, skinuti ih s polica, oživjeti ih bez patine.
Što su novi standardi?
Jesu li to pjesme koje se nisu ispjevale do kraja jer publika nije stigla odrasti s njima? Jesu li to pjesme koje se ne boje biti tihe, nježne, osobne, ali i uvjerljive? Je li to sofisticirano-klupska "Tvoja ljubav" Bastardza? Ili pak "Ti si mi u mislima" Dina Dvornika - funkoidni singalong koji ne zastarijeva? Ili je novi standard možda "Zar više nema nas" Belana i Massima, balada za koju točno znaš gdje si bio kad si je prvi put čuo?
Glazba se danas svodi na format, na prepoznatljivu sliku za društvene mreže. "Forevergreen" ide kontra toga - bira pjesme koje nisu stvorene da budu sadržaj, nego da budu sadržaj života.
Ovdje nema trendova, ovdje su tragovi. Nema algoritama, samo uho i srce. Ove pjesme ne traže prostor u povijesti, nego u svakodnevici. Ne žele biti klasici, žele biti tvoj soundtrack. Večeras, sutra, i svakog dana kad se sjetiš tko si bio kad si ih prvi put čuo.
Redoslijed pjesama nije kronologija ni žanrovska podjela. On je emocionalna dramaturgija - od sunčanih početaka preko introspektivnih dubina do kolektivnog katarzičnog kraja.
1. Sunny Day - Neno Belan
Pogled kroz sunčane naočale. Pjesma koja ne viče, ne traži pozornost, nego uspostavlja lakoću. Idealni uvod: osjećaj svakodnevne radosti pretočen u melodiju.
2. Dio tebe - Nola
Za kasne noći i slušalice. Introspektivna, intimna, bez patetike. Pjesma koja podsjeća da je tišina često jača od buke.
3. Mali krug velikih ljudi - Massimo
Oda običnim, a ključnim ljudima. Pjesma koja je već postala evergreen, ne po formuli, nego po osjećaju koji stvara.
4. S dlana Boga pala si - En Face
Nije bila najveći hit, ali ostala je najbliža. Ljubavna pjesma kao molitva. Tiha zvijezda večeri.
5. Moja posljednja i prva ljubavi - Tereza Kesovija
Emocionalni vrhunac prve trećine večeri. Himna predanosti i svevremenosti. Bez nje, ne postoji domaća antologija.
6. Zaljubila sam se - Detour
Dokaz da nova glazba može trajati. Moderna produkcija, ali emocija kao iz sedamdesetih. Pjesma koja ne treba vrijeme, nego prostor.
7. Ruzinavi brod - Daleka obala
Glazbena razglednica juga. Melankolija i sunce u istoj rečenici. Dalmatinski osjećaj - jednostavan, a dubok.
8. Gdje je nestao čovjek - Bare & Majke
Jedno od najvažnijih pitanja ikad postavljenih u rocku. Ova pjesma ne zabavlja, ona reflektira. Vapaj sa stilom, surov, a plemenit.
9. Tempera - Gibonni
Refren koji svi znamo, ne jer je popularan, nego jer smo ga svi živjeli. Emocionalna paleta, pjesma bez roka trajanja.
10. Molitva za Magdalenu - Oliver Dragojević
Ovdje ne treba opis. Ovdje se događa tišina. Sveti trenutak. Glazba koja se ne sluša, nego u njoj boraviš.
11. Treblebass - Svadbas
Minimalizam koji nosi. Ritmična i misaona. Urbani reset točke koncerta.
12. Sexy Cool - Divas
Ironična i glamurozna. Ženska snaga i pop rafinman. Jedna od rijetkih domaćih pjesama sa svjetskim šarmom, a bez gubitka duše.
13. Čuvaj me - Pavel
Balada kao molitva. Refren koji pulsira. Pjesma koja ne prolazi, samo mijenja značenje s vremenom.
14. Zašto praviš slona od mene - Dino Dvornik
Ironija, groove i genijalnost. Autoportret jednog neponovljivog autora. Glazba kao terapija i veselje.
15–17. Oprosti mi, pape/Ako me ostaviš/Kuća puna naroda
Finalna trilogija. Ovdje se ne pjeva, ovdje se govori. Dom, gubitak, pripadanje. Sve ono što ostaje kad se glazba utiša. Emocionalni kraj bez patetike. Samo s istinom.
Glazba kao zajednički jezik
"Forevergreen" nije lista pjesama. To je selekcija osjećaja. Neke su pjesme stare dvadeset godina, neke tek desetak, a neke zvuče kao da su izašle prošlog petka. Sve su spojene ne stilom, nego trajanjem. One su zajednički jezik. I sve poručuju isto: glazba ne stari. Samo postaje istinitija.
Ne trebamo nove klasike. Trebamo pjesme koje se usuđuju biti iskrene. Pjesme koje se ne boje trajati. Koje se ne pitaju kako će zvučati za deset godina, jer već zvuče kao da su oduvijek tu.
I zato – "Forevergreen".
Ne zato što mora ostati.
Nego zato što već jest.
Komentari
0