Vjerovali ili ne, koncert Pipsa na Šalati najveći je samostalni koncert u tridesetogodišnjoj karijeri tog renomiranog zagrebačkog benda. Nije da Pipsi nisu imali velikih nastupa, uključivši i one u Maloj dvorani Doma sportova, a u drugoj polovini 90-ih, možda i ranije kad su ispalili "Dinamo ja volim", možda su samostalno mogli nakrcati i Veliku dvoranu Doma sportova u kojoj su nastupali u sklopu festivala Fiju Briju. Iz nekog razloga to se nije dogodilo, no zauzvrat smo dobili dugogodišnju karijeru benda koji je - da Dubravko Ivaniš nije inteligentan momak - mogao završiti meteorskim bljeskom i sunovratom nakon "lansiranja" spomenute "Dinamove himne".
Sjajnu "dijagnozu" takovog razvoja događaja u karijeri Pipsa, kojima veliki nastupi ipak nisu "strani", dao je Ripper u nedavnom intervjuu kolegici Karmeli Devčić: "Imali smo prvi Dom sportova još davne 1998., taman u interegnumu između "Freda" i "Boga", u vrijeme najvećeg hajpa. Znate li kako je taj gig prošao? Dobacili smo na tek nešto više od pola kapaciteta. To je zlatno doba kada "Jabukatonovi" puleni – "Majke", "Hladno pivo", povratnički "Haustor", pa i ostali, "Psihomodo" i Urban doslovce razvaljuju spomenuti prostor. 2014. godine, poslije "Walta", rock više nije trendy, niti smo mi forica, ali bez ikakvih problema u tom istom Domu sportova spržimo soldout. Mi smo, naime, bend, u to sam se imao prilike uvjeriti, s pjesmama sa sporim otpuštanjem".
A u pravo takav set pjesama koje su se duboko ukorijenile u publici, Pipsi će ponuditi na rasprodanoj Šalati kojeg je Ripper opet suvislo najavio u istom intervjuu: "Konačno si produkcijski možemo dopustiti ono o čemu inače ne možemo ni sanjati. A to su zapravo uobičajene stvari – koncipirani light i vizualizacije, pojačanja s gostima i vrhunski tehnički hosting. Ionako se već sutradan vraćamo na mjesta gdje je odlazak nekoga iz prvog reda publike na šank ili pišanje značajna karika kompletnog umjetničkog doživljaja". Sve je to rock‘n‘roll, ako smijem dometnuti.