Ako je i bilo pomisli da bi Thurston Moore (58), nakon raspada Sonic Youtha uzrokovanog raskidom veze s Kim Gordon, mogao zaglaviti u ćorsokaku kao neki gnjavator koji će daviti ljude na temu zašto više nema onakve avangarde u rocku kakvu je u 80-ima predstavljao njegov bend, te su premise bile pogrešne.
Naime, Moore je po raspadu Sonic Youtha u relativno kratkom roku objavio dva posve različita, ali podjednako efektna albuma, pretežito akustični “Demolished Thoughts” (2011) u produkciji Becka i bučniji “The Best Day” (2014). Šteta je tek što njegove radove ne prati ona ista količina publike koja se zakačila za njegov matični bend. U produkciji Paula Epwortha (U2, McCartney, Adele...), što je prilično iznenađujući izbor te uz pomoć (ex-Sonic Youth) bubnjara Stevea Shelleya, basistice Debbie Googe iz My Bloody Valentinea i također engleskog gitariste Jamesa Sedwardsa “Rock N Roll Consciusness” donosi tek pet relativno dugih skladbi na kojima Thurston ponovo iskazuje maštovitost i genijalnost kao čovjek koji će i od najjeftinije gitare i najbanalnijeg rifa ili naizgled jednostavnog sola načiniti umjetničko djelo dostojne MoMA-e.
Osim što je ostao na braniku rock avangarde, Moore je na “Rock N Roll Consciousness” uspješno približio svjetove noise-rocka i no-wavea, koje je začeo ranih 80-ih u New Yorku, s West Coast psihodelijom 60-ih, uzorima poput Neila Younga, prog-rockom 70-ih bez viška filozofiranja i produkcijskih premaza pa i orbita koje je dosegnuo Hendrix. Hajde, klinci, stignite tog vječnog mladića, ako možete.