Posebne smo voljele dva filma u to vrijeme: "Maurice" Jamesa Ivoryja (1987.) i "Moja lijepa praonica" Stephena Frearsa koji je izašao dvije godine prije. Ti britanski filmovi imali su mnogo sličnosti; oba su nastala prema predlošcima koje su potpisali književnici - Ivoryjeva drama prema istoimenom romanu E. M. Forstera, a za Frearsov film scenarij je napisao Hanif Kureishi. U oba naslova gledali smo prezgodne nove britanske glumce - Hugha Granta, Ruperta Everetta, Daniela Day Lewisa... Iako smještena u dvije različite epohe - "Maurice" u edwardijansku Englesku a "My Beautiful Laundrette" u Veliku Britaniju za vrijeme Margaret Thacher, tema im je bila slična - gay ljubav.
Ne znam točno što je toliko privlačno u gay (ljubavnim) pričama? Još uvijek prevladavajuća globalna supresija, s jedne strane sudbinska fatalnost i opasnost takvih veza ili pak neobuzdan hedonizam i (ponovno opasnost) nekontrolirani promiskuitet? Da se u djevojačkoj percepciji gay ljubavnih priča zapravo malo toga mijenja pokazala je "Skrivena ljubav" (Call Me By Your Name, 2017.) s Timothéejem Chalametom (i danas ozloglašenim) Armiejem Hammerom. Moja kći i njezine prijateljice ozbiljno su "pale" na neodoljivog Timothéeja, baš poput mene i cura moje generacije prije tridesetak godina na neke druge protagoniste homoseksualnih romansi.
Jedan od mojih najdražih suvremenih pisaca je Alan Hollinghurst, britanski književnik koji se proslavio romanima čiji su junaci uglavnom homoseksualci. U "Večernjoj zvijezdi", svom romanu iz 1994. godine (kod nas je preveden petnaestak godina kasnije) i koji je često nazivan gay Lolitom, piše o zaluđenosti starijeg tipa prekrasnim 17-godišnjakom. Hollinghurst je inače poznat po sočnim, uvjerljivim scenama seksa, a u "Večernjoj zvijezdi" pročitala sam daleko najbolji književni opis seksa ikad i igdje. Miljama je to daleko od moje pubertetske očaranosti "tlom koje se pod njom pomaklo", kako je već nemušto Ernest Hemingway opisao ljubavni susret Marie i Jordana u "Kome zvono zvoni".
Mogla bih do prekosutra o svojoj opčinjenosti umjetnošću i temama koje generiraju homoseksualci ili da budem točnija - cijeli spektar LBTGQ autora. U autobiografskoj knjizi "Tek djeca" Patti Smith najljepša je njezina ljubavna veza i prijateljstvo s Roberthom Mapplethorpeom, fotografom čija je beskompromisna, a mnogi će reći i skandalozna estetika odavno pomaknula granice onoga što je u umjetnosti dozvoljeno pokazati. Mapplethorpe je umro 1989. godine, na vrhuncu pandemije AIDS-a, kao jedan od mnogih žrtava strašne i nepoznate bolesti koja se, uglavnom među homoseksualcima, pojavila na samom početku 1980-ih.
Epidemija AIDS-a u Velikoj Britaniji tema je nove serije Channel 4 "Grijeh" (It's a Sin) Russella T Daviesa, autora jedne od najboljih serija 2019., distopijskih "Godina i godina", genijalca koji je kultnoj britanskoj seriji "Doktor Who" u 21. stoljeću udahnuo novi život. Pandemijska Britanija poludjela je za ovom serijom u središtu čije radnje je grupica prijatelja u Londonu i njihov život u rasponu od jednog desetljeća, od početka '80-ih do početka '90-ih. Kritike su euforične, a samo na domicilnom tržištu petodijelnu seriju dosad je vidjelo 6,5 milijuna gledatelja.
U našoj kulturi gay autori i gay teme (i sve što spada u spektar LBTGQ svijeta) daleko su od ulaska u mainstream. Još uvijek takve pojave tematiziramo na razini vica i karikature. Pa kada se pojave knjige i autori kao što je Dino Pešut i njegov roman "Tatin sin", koji nam daje uvid u javnosti gotovo nevidljiv svijet (gay) milenijalaca koji je zapravo itekako živ oko nas, i kad nije posve savršen, moramo mu zaželjeti nježnu dobrodošlicu. Jer takvi glasovi mogu prodrmati naš uskogrudni, zahrđao pogled na svijet i umjetnost.
Gledam 1:
Slučaj Richarda Jewella
Na HBO je stigao novi film Clinta Eastwooda koji je izazvao skandal prikazujući novinarku koja do važnih informacija dođe spavajući s agentom FBI-ja. Film je rađen prema istinitom događaju i - odličan je, pogotovo glumac Paul Walter Hauser u glavnoj ulozi dobroćudnog zaštitara koji otkrije bombu za vrijeme Olimpijskih igara u Atlanti.
Slušam:
Boy Pablo
Ovaj mladi Čileanac odrastao je u Norveškoj i jedan je od brojnih protagonista na globalnoj sceni sve dominantnijeg dream popa. (To je i Billie Eilish). Krajem prošle godine izdao je album "Wachito Rico" koji je neodoljivo staromodan, podsjeća na trenutke na francuski Phoenix i našu festivalsku glazbu iz ranih 1970-ih i jako se sviđa mome mužu.
Gledam 2:
Bling Empire
Na Netflixu je s prikazivanjem počeo prvi reality čije su zvijezde bogati Azijci u Los Angelesu. Mora da mi je svega dosta i previše kada večeri provodim s kćeri gledajući bizarno bogate ljude u nezanimljivim dramama.