I na našim pozornicama imali smo prigodu susresti se s vibrantnim izvedbama Femija (55) i Seuna Kutija (35), najstarijeg i najmlađeg sina afrobeat velikana Fele Kutija čiju misiju svaki na svoj način nastavljaju, a sada i izravno usporediti njihove nove albume, objavljene u razmaku od nepuna dva tjedna.
Već je iz njihovih naslova jasno kako su posrijedi djela s prilično različitim pogledom na Nigeriju, Afriku i svijet. Suprotno mogućim očekivanjima, jer što su stariji ljudi su u pravilu ogorčeniji i razočaraniji, stariji Femi na svom “One People One World” zadržava nepopravljivu dozu optimizma pa i marleyevski pogled na ujedinjenje Afrike, dok bitno mlađi Seun na svom “Black Times” ponovo izražava bunt, gnjev i ljutnju nad stanjem stvari u Africi i šire.
Premda oba albuma vuku korijene iz spomenute afrobeat ostavštine oca, pri čemu je zgodno napomenuti da stariji Femi vodi svoju grupu Positive Force, a mlađi Seun restaurirani i pomlađeni, od oca “naslijeđeni” bend Egypt 80, razlike su zamjetne i u glazbi. Obojica su sjajni vođe velikih glazbenih ansambala, obojica iz afrobeata odlaze u druge stilove poput funka i jazza, no dok Femi to radi uglađenije i lepršavije, Seun sa svojim rašpavijim glasom to čini oštrije i radikalnije, pogotovo u segmentu ritma iako su oba albuma, naravno, dušu dala za uprizorenje na koncertnim pozornicama i ples publike.
Stvar ukusa, no osobno bih ovom prigodom dao prednost mlađem Seunu kojem je gostovao i Santana; ponajprije zbog rezolutnijih političkih stavova i apstraktnijih glazbenih ideja čime je bliži ocu Feli od starijeg mu brata Femija.