Slušati Pogorelićeva Chopina čarolija je glazbe. Pisati o njima dvojici baš i nije. I tako je već godinama. Slušajući njegov recital u krcatom Lisinskom subotom, trebalo mi je vremena da se othrvam toj pomisli. Što i kako opisati doživljaj a da se ne ponove svi uobičajeni, sto puta izrečeni epiteti koje svi stalno ponavljamo? Vokabular je jako bogat, ali ne pomaže jer je doživljaj nedohvatljiv. A što više vrijeme prolazi, izgledno je, barem meni, da će tako i ostati. Analiza njegove svirke odavno se izgubila, komparacije s drugima nikad nikome nisu uspjele, preslušavanje njegova i tuđih Chopina uzaludan je trud. A čarolija doživljaja traje onoliko koliko traje do nekog ponovnog susreta u laboratoriju svijeta glazbe koji se kod pijanizma Ive Pogorelića uvijek iznova rastače na bezbroj paralelnih svjetova.
Svijet njegova Chopina, o drugim autorima ne uspijevam sada misliti, nepoznata je galaksija. Ima li korijene u školovanju koje mu je u ranoj mladosti posredovanjem generacijskih nastavljača Lisztove pijanističke škole, njegovih učitelja, sudbina namrla? Mogla je i drugima pa nije. A o tome se najčešće piše i govori. I tko zna kako su to Liszt i Chopin zapravo svirali ono što su skladali? Pitanje povijesnih interpretacija uvijek se temelji na predaji, osobito kada je riječ o dvostrukom autorstvu skladatelja i izvođača. Ako je tako, tada je Pogorelić treći u tom društvu, iako nije autor. Ili možda ipak jest jer se njegov doživljaj Chopinove glazbe u potpunosti razlikuje od svih drugih poznatih i cijenjenih tumača skladbi jedinstvenog Poljaka. Razlikuje se po tonu, dinamici, agogici, vremenu..., po dramaturgiji i slijedu tonskih koračaja koji nikad nisu očekivani i po tome su jedinstveni. I uopće pritom ne mislim da je to samo božji dar. Svakako jest unutarnja predispozicija stečena rođenjem, no iznad nje je pravi rudarski rad, istraživački put koji kod Pogorelića kao da kraja nema.
I ne znam koliko je to istraživanje prisutno na samome koncertu pred publikom ili su temeljni alati poput briljantne tehnike i kvalitete tona uporišta na kojima je građeno jedinstveno promišljanje izvedbe koja ponekad daje dojam trenutnog doživljaja. Improvizacija, ma koliko bila genijalna, sigurno nije, ali je sigurno da je doživljaj umjetnika temeljen na samo njemu znanim sferama glazbenosti koje i nadalje otkrivaju Chopina, svidjelo se to nekome ili ne.
Poloneza-fantazija u As-duru, op. 61, Sonata u h-molu br. 3, op. 58, Fantazija u f-molu, op. 49, Uspavanka u Des-duru, op. 57 i Barkarola u Fis-duru, op. 60 ovaj su put izronile iz Chopinove kajdanke i Pogorelićeve mašte i otputovale u beskraj ljepote, ma koliko to banalno zvučilo.