Slušati Pogorelićeva Chopina čarolija je glazbe. Pisati o njima dvojici baš i nije. I tako je već godinama. Slušajući njegov recital u krcatom Lisinskom subotom, trebalo mi je vremena da se othrvam toj pomisli. Što i kako opisati doživljaj a da se ne ponove svi uobičajeni, sto puta izrečeni epiteti koje svi stalno ponavljamo? Vokabular je jako bogat, ali ne pomaže jer je doživljaj nedohvatljiv. A što više vrijeme prolazi, izgledno je, barem meni, da će tako i ostati. Analiza njegove svirke odavno se izgubila, komparacije s drugima nikad nikome nisu uspjele, preslušavanje njegova i tuđih Chopina uzaludan je trud. A čarolija doživljaja traje onoliko koliko traje do nekog ponovnog susreta u laboratoriju svijeta glazbe koji se kod pijanizma Ive Pogorelića uvijek iznova rastače na bezbroj ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....