U prošlogodišnjem intervjuu, uoči nastupa Sleaford Modsa na INmusicu, pjesnik i vokalist Jason Williamson rekao mi je i ovo: "Bio sam frustriran samim sobom, ali i društvom u kojem živim. Može se to povezati s ostavštinom Margaret Thatcher, pa i ‘trećim putem‘ Tonyja Blaira, no uvijek polazim od sebe. Slabo sam zarađivao, a nije da nisam radio, pa me i to natjeralo da počnem razmišljati o politici. Zainteresirale su me i određene kritičke teorije zašto je tome tako, ne samo meni nego i drugima, te zašto se time bave i filozofi i akademici. I tako su se mnoga egzistencijalna pitanja prelila u moju liriku, a u proteklih osam godina situacija je postala još gora. Ponovno je ojačao rasizam, ženama u društvu je opet sve lošije, seksualni napadi rastu, a ekonomija je podešena tako da radi u korist jedan posto najbogatijih, za elitu i milijardere, a druge tko je..". Deset godina je prošlo i od šestog albuma "Austerity Dogs" kojim su se Sleaford Mods probili u krug najvažnijih britanskih izvođača, a na dvanaestom "UK GRIM" Williamson stihovima i dalje brutalno, ali i s dozom (crnog) humora secira britansko i zapadnjačko društvo dok iza njega Andrew Fearn, unatoč samonametnutom minimalizmu, slaže sve interesantnije elektronske podloge.
Kao i u slučaju slowthaija, liriku Sleaford Modsa također valja čitati, a ne samo slušati kako bi se, zbog jakog sjevernjačkog akcenta i rafalne paljbe stihova, uhvatili svi detalji u obračunu s višim klasama koje Williamson, unatoč vlastitom pop uspjehu, prezire. Njegove vinjete iz klubova, barova i s ulica toliko su živopisne da nije teško zamisliti ni seriju osmišljenu po pjesmama Sleaford Modsa. Na sumornom albumu - odatle i naziv, "UK GRIM", umjesto UK Grime - briljira i Andrew Fearn, kreirajući glazbu nalik mješavini rudimentarnog electro-bodyja D.A.F.-a i industrijske elektronike Kraftwerka, post-punka Joy Divisiona i The Falla, punka The Damneda i primitivnog ranog techna. Perry Farrell i Dave Navarro iz Jane‘s Addictiona su neočekivani gosti koliko je, pak, normalno gostovanje Florence Shaw iz Dry Cleaninga.
Sve je kristalno jasno već u uvodnoj, naslovnoj pjesmi albuma u kojoj uz neugodno zvrndanje i brujanje Fearnove bas linije, ritam-mašine i sintesajzera - kao kad bi New Order sa svadljivim pijancem iz lokalnog puba pokušali stvoriti hit iz neke rane industrial-electro snimke Cabaret Voltairea - Williamson bijesno poručuje da "u Engleskoj više nema nikoga da te čuje kako vrištiš". Nema više socijalne države i brige za radničku i srednju klasu u nestajanju. Bogati su još bogatiji, sve su brojniji siromašni koji za The Guardian ispisuju stranice "Eat Or Heat" dnevnika s dilemom "jesti ili grijati se", Francuzi su na nogama zbog zle mirovinske reforme, a i "demokracija nije za siromašne", rekao je nedavno jedan pauperizirani moldavski penzioner. Zar smo zaboravili što je Europa fasovala nakon socijalno-ekonomske kataklizme s konca 1920-ih godina? q