Iza svakog dobrog albuma potencijalno stoji neka trauma, napisah u recenziji albuma "Everybody Scream" Florence + The Machine, a to vrijedi i za Lily Allen (40), čiji je "West End Girl" uputno klasificirati kao album o raspadu braka. U Lilynom slučaju s deset godina starijim američkim glumcem Davidom Harbourom (50), zbog čega se "West End Girl" može pojmiti poput drske, jezičave, oštre i bezobrazne pop-inačice Dylanova "Blood Oh The Tracks" (1975.). Bilo je dosta albuma na tu temu u proteklih pedesetak godina, no ako "West End Girl" i nije novum, Lily zadivljuje besramnim iznošenjem prljavog bračnog veša koji ne bi isprala ni bolja kemijska čistionica, a dio "inventara" mogao bi preuzeti i neki sekx-shop. Njezin "osvetnički" povratak stihovno je opak i detaljan u opisima svega što je pošlo po zlu. Iskrena je do bola i nisam siguran koliko bi se žena usudilo izaći s takvim narativom, ma koliko bile u pravu ili ne. To vrijedi i za muškarce.
Istovremeno, "West End Girl" je i neopisivo zabavan album natopljen satirom i cinizmom, kako na Harbourov, tako i na račun autorice. Ne predstavlja se toliko kao žrtva, koliko kao žena koja je zbog zaljubljenosti pristala na "open marriage" za koji je slutila da će joj se zgaditi. Harbour je, prema svemu sudeći, govno, ali ni Lily nije bez grijeha sjetimo li se njezine petnaestak godina stare "avionske" seks-avanture s Liamom Gallagherom, tada oženjenog za Nicole Appleton. Ipak, lako je stati na njezinu stranu, čak i ako je istinu nadogradila autorskom maštom. I to je najvažnije jer ma što god bilo između nje i Harboura, Lily je iz svega izvukla stihovno jak i glazbeno efektan konceptualni pop-album o bračnom krahu, lako zamisliv i kao predložak mjuzikla na West Endu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....