- Tko će biti Sunce? - pitao je Alan, a desetak se ruku protegnulo uvis. Zatim je Sunce postala Zita, uzela je okvir za slike u kojem je njeno lice stvarno zasjalo i stala na najbolje mjesto za Sunce na pozornici.
Na drugoj je strani Šimun učio za zvonara jer svako pravo vjenčanje treba najaviti crkvenim zvonima. Bilo mu je teško jer mu je Alan rekao da svira veselo, a Šimun nema iskustva ni sa svadbama ni s crkvenim zvonima. Uostalom, javio se kad je Alan tražio bubnjara, a dali su mu tri duge cijevi s objašnjenjem da su to zvona. I jesu, čula su se poput pravih crkvenih zvona.
Najiskrenija publika
Tako je izgledao školski sat za učenike 4. a i 4. b razreda OŠ Augusta Harambašića u Zagrebu koji se odvio u HNK pod nazivom “Od pera do opere”. Umjesto učiteljica predavao im je dirigent Alan Bjelinski uz pomoć orkestra i zbora HNK. Učili su djecu o operi, na najbolji mogući način, pozvavši ih da sudjeluju u njenom stvaranju. Učiteljice su se mogle odmoriti taj dan, njihova predavanja preuzeli su mezzosopranistica Diana Hilje i bariton Siniša Hapač uz klavirsku pratnju Vjekoslava Babića i kolega iz orkestra i zbora. Svi su bili nasmijani, do detalja posvećeni svojim ulogama, zavodljivi, šarmantni, savršeno pripremljeni, iako su nastupali za publiku koja je o operi vjerojatno znala najmanje od sve ostale publike koju su susretali u karijerama. Ali je bila najiskrenija, osjećala ih je.
Hrvoje Korbar pozabavio se režijom teksta i cijele ideje dirigenta Alana Bjelinskog. No, nije to bio samo sat učenja o glazbi, bio je to sat kulture. - Ma, tko će se zainteresirati za operu? Uvijek je djeci ponudimo na najgori način, dok sjede u klupama, onda ih tjeramo da je slušaju, zapisuju razne stvari, a ustvari je uopće ne razumiju - opisivao je jednom zgodom Bjelinski.
Odlučio je to napraviti drugačije, uvesti djecu u svijet opere tako da je pripremi zajedno s njima. U prvi tren je tumačenje da će to uspjeti napraviti u samo 60 minuta izgledalo nevjerojatno, no onda se vrlo brzo pokazalo kako je njegova ideja ustvari jako dobra.
- Kako nastaje glas? - pitali su djecu Diana Hilje i Siniša Hapač, Marica i profesor pjevanja iz njihove opere, u kojoj su do tada vidjeli prizor iz “Rigoletta”, kada društvo u krčmi pjeva “La donna e mobile”. Klinci su odgovarali uglas, a mezzosopranistica i bariton, prvaci HNK, objašnjavali su im što su glasnice i na kojem principu rade te kako se diše za potrebe pjevanja. Svi su odmah skužili. Ispričavši im priču o ljubavi koja je počela na satu pjevanja, a završila pred oltarom, Bjelinski i HNK su im prikazali tri prizora kako bi ih uveli u priču. Na kraju su zajedno otpjevali “Odu radosti”. Odlično za učenje, da djeca u jednom satu shvate od kojih se sve dijelova sastoji opera, koliko je to kompleksno, i najbolje, da usvoje neke stvari iz opće kulture. Trećina tih desetogodišnjaka nije do tada bila u HNK, a prošli su pored njega sigurno stotine puta.
Priče za svakoga
A sve je počelo jer je Alan Bjelinski i sam otac. Neki očevi glume kod kuće, za i sa svojom djecom.
- Prije tri, četiri godine sam pomislio napraviti nešto ozbiljno i pisao sam priču za djecu koja se događa na večeri. Moja Erin je rekla: “Tata, to ti je glupo. Ne mogu biti u stanu, nego u gostionici”. Tako sam pomoću muzike napravio jednostavnu priču za svakoga. Htio sam završiti nekim maršem, pa sam zamislio svadbeni marš i onda sam morao imati i vjenčanje u priči - opisuje Bjelinski kako je kreirao cijelu stvar, do posljednje scene.
Bjelinski odlazi u škole, na satove razreda koji će se pojaviti u HNK i predstavlja im projekt te moli učiteljice i učitelje da djecu nauče “Odu radosti”.
Bjelinski je projekt prvo predstavio gradskim službama, ali one ga prije nekoliko godina nisu razumjele. Onda je u HNK postavio Petra Pana, kojeg je osmislio njegov otac, a koji je unaprijed rasprodan, već treću sezonu, i u nekom razgovoru spomenuo je ideju da djeca dolaze u HNK na učenje opere. Intendantica HNK Dubravka Vrgoč se zainteresirala i sada ostvaruju plan u kojem bi se učenici čak 150 škola morali pojaviti u HNK. To je dugotrajan proces jer se “Od pera do opere” održava dva puta mjesečno po jedan sat, u terminu kada članovi drugih ansambla nisu na sceni, kako ih ne bi ometali zvuci opere iz male dvorane na prvom katu. - Vrlo je teško doći na raspored ove radionice - kaže Dragica Smlatić, učiteljica 5. a iz Harambašićeve. Njen razred je bio na nastavi u HNK. - Prekrasno je kada o kazalištu, koje je jedno od nastavnih sadržaja, djeca mogu učiti na licu mjesta. To je prava škola za život! - objašnjava učiteljica Smlatić i dodaje kako će tijekom cijelog tjedna iskustva i naučeno u HNK uključiti u razne predmete, od hrvatskoga jezika pa do matematike.
Dobri živci
Djeca će sigurno puno lakše pristupiti učenju na ovaj način nego da o tome saznaju iz klasičnih udžbenika. - Djecu ne možeš prevariti - kaže Hapač.
Maloj Ziti je stvarno bilo fizički teško, nosila je okvir na pozornici, ali je imala i dodatnu nagradu, ulogu na sceni. - Lijepo je biti blizu pjevača, dočaravati atmosferu - kazala je. Jedan od učenika koji su na sat ponijeli svoje instrumente i uključili se u operu je i Fran, svirao je fagot. Njemu se ne bi dalo ponavljati, on je očito perfekcionist koji kuži jednu stvar: - I glumci i pjevači i dirigent moraju imati dobre živce i biti hiperaktivni. Svemu usprkos, ili baš zbog cijele živosti, Diana Hilje je taj sat prokomentirala jednom riječju - divno. A ona zna, pjeva od svog djetinjstva do danas, a danas je - prvakinja u HNK. - Ako se nešto od ovoga uhvatilo, barem za jedno dijete, približilo mu operu, odlično - kaže Alan. Njemu je glavna nagrada kada vidi sjaj u dječjim očima, tada zna da je napravio dobru stvar.