Britanski bend Yard Act, jedan od najuzbudljivijih glasova nove britanske glazbene scene, 23. lipnja nastupa u Zagrebu u sklopu INmusic festivala. Bend poznat po duhovitim, oštrim i često politički nabijenim tekstovima razgovarao je s nama o tome zašto je satire danas teže nego ikad, kako su završili pod okriljem velikog Universala, zašto su odlučili sponzorirati žensku nogometnu ekipu iz Suffolka – i tko bi, po njihovom mišljenju, pobijedio u nogometnom dvoboju između hrvatskih i engleskih legendi.
Yard Act je osnovan 2019. u Leedsu, a čine ga pjevač i tekstopisac James Smith, basist Ryan Needham, gitarist Sam Shipstone i bubnjar Jay Russell. Proslavili su se već prvim singlovima tijekom pandemije, a njihov debitantski album The Overload iz 2022. godine zasjeo je na drugo mjesto britanske top-liste i donio im nominaciju za Mercury Prize. Yard Act je od početka poznat po svom kombiniranju post-punk groovea s britkim društvenim komentarom, često isporučenim u formi polugovora, polupjevanja, čime su stvorili prepoznatljiv i inteligentno ironičan izraz koji prkosi žanrovskim etiketama.
U nastavku donosimo intervju s frontmenom benda, Jamesom Smithom.
Svirate u Zagrebu 23. lipnja. Imate li kakve planove kad stignete? Postoji li nešto što biste posebno voljeli vidjeti, pojesti ili doživjeti u gradu?
– Bit će nam to prvi put i u Hrvatskoj i u Zagrebu. Nadam se da ćemo uspjeti posjetiti Muzej naivne umjetnosti ako bude vremena.
Yard Act često zvuči kao birtijska tučnjava između satire i iskrenosti. Misliš li da u modernom rocku još uvijek ima prostora za bend koji želi nešto značiti?
– Satiru je sve teže raditi u svijetu koji stalno "preskače morskog psa" (izraz "jump the shark" označava trenutak kada nešto počne gubiti kvalitetu ili autentičnost jer pribjegava pretjeranim, neuvjerljivim ili očajničkim potezima kako bi zadržalo pažnju publike, op.a.), ali svejedno se moraš potruditi. Iskrenost je važna i sigurno ne nedostaje u suvremenoj glazbi, no uvijek sam oprezan prema pretjeranoj ozbiljnosti u umjetnosti. Možda je to stvar društvenog uvjetovanja, ali uvijek sam smatrao da ljudi mogu prenijeti složenost svojih zbrkanih i promjenjivih emocija bez da to previše naglašavaju. Možda je upravo zato satiru teško izvesti. Lakše je ne okolišati. A meni je, iz nekog razloga, uvijek draže ići okolo naokolo.
Svrstavali su vas u svakakve žanrove, od post-punka i političkog rocka do spoken-word indieja. Koja ti je etiketa potajno najdraža, a koja najiritantnija?
– „Spoken-word indie“ je pomalo smiješan naziv. Ali nazovite to kako god želite. Kako budemo objavljivali sve više albuma, nadam se da ćemo i dalje izmicati toj reduktivnoj potrebi da nas se svrstava u kategorije.
Vaši tekstovi često djeluju kao male radijske drame – puni ironije, klasne tjeskobe i vrlo britanskog očaja. Postoji li granica između ‘lika’ i ‘ispovijedi’ koju pokušavate ne prijeći?
– Ne znati gdje je ta granica jednako je važno kako za pisca tako i za slušatelja. Osobno, u negativcima koje pišem uvijek ima puno više mene u najgorem izdanju nego što bih ja, ili bilo tko drugi, to želio priznati.
U svijetu TikTok trendova i popa koji generira umjetna inteligencija, imaju li riječi još uvijek moć da nas pokrenu ili samo galamimo u algoritam?
– Galamimo u algoritam.
U pjesmi Land of the Blind politička je kritika mnogo otvorenija nego u mnogim vašim drugim pjesmama. Misliš li da još uvijek postoji rizik biti otvoreno političan u glazbi ili je ta opasnost danas otupjela?
– Mislim da trenutno postoji više rizika nego što je bilo neko vrijeme. Dovoljno je pogledati kako je dio Njemačke reagirao kad su umjetnici na pozornici isticali palestinske zastave kako bi se vidjelo da postoje posljedice koje određuju oni na vlasti, čak i za umjetnike koji su mislili da pravo na slobodu govora i mirni prosvjed dolazi samo po sebi. (Irskom su sastavu The Murder Capital organizatori otkazali dva koncerta jer im nisu dozvolili isticanje palestinskih zastava za vrijeme nastupa, op.a.) Sada je važnije nego ikad da umjetnici ostanu vjerni svojim uvjerenjima i da se polemike ne zatomljuju.
Krenuli ste DIY putem, ali sada ste u društvu velikih industrijskih imena. Koji je bio najneočekivaniji trenutak za Yard Act dosad?
– Potpisivanje za Universal.
Imaš li osjećaj da vam mediji pokušavaju nametnuti neku misiju. Kao da se od vas očekuje da budete glas bijesa radničke klase ili zbunjenosti oko Brexita?
– Da, ali mediji često promaše bit. Ako počneš hraniti medijski narativ o sebi, izgubit ćeš svaki osjećaj za smjer, a taj smjer bi trebao biti orijentiran bilo gdje osim tamo gdje trenutno jesi.
Ušli ste u amaterski sport sponzoriranjem ženske nogometne ekipe iz Suffolka. Što vas je potaknulo na taj potez?
– Jedan od očeva nas je pitao. Nama to ne predstavlja nikakav problem, a volimo dobivati izvještaje o tome kako im ide. Veliki pozdrav za Kesgrave Kestrels!
Sponzoriranje ženske ekipe snažna je poruka u prilog rodne ravnopravnosti u sportu. Je li to bila svjesna odluka?
– Nije bila svjesna odluka, ali da, snažno vjerujemo u rodnu ravnopravnost u sportu.
Podržali ste žensku nogometnu ekipu, surađivali s Icarus FC-om i često koristite nogometne metafore pa zakljuičimo razgovor s pravim izazovom. Evo mog hrvatskog tima legendi: Pletikosa na golu, Robert Kovač u obrani, u vezi Modrić i Boban, a kao špica Šuker. Tko je u tvojoj ekipi engleksih legenda koja bi mogla pobjediti hrvatsku?
– Hahaha, u redu. Uf, sad ću pokazati koliko sam star jer su gotovo svi iz devedesetih. Stavio sam Scholesa u obranu jer on može i to odigrati. Iskreno, Scholes bi trebao biti u svakoj ekipi ikad. Na golu bi mi bio David Seaman, u obrani dakle Scholes, a ispred njega kao veznjaci Beckham i Charlton dok bi moj napad činio Alan Shearer.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....