NA VRHU TOP LISTA

Sleaford Mods donose surovu istinu o politici i kapitalizmu usred pandemije i propadanja

Sleaford Mods
Klaustrofobija Fearnove pankerski rudimentarne elektronike je svemir neslućenih glazbenih mogućnosti

Nova godina, stari problemi, isto sranje. Tako bi se ukratko mogao opisati diskurs s netom objavljenog, šestog "pravog" albuma electro-punk dua Sleaford Mods iz Nottinghama koji je prije toga objavio još pet "sprženih CD samizdata". Kad se sagleda unatrag, "Austerity Dogs" (2013), "Divide And Exit" (2014), "Key Markets" (2015), "English Tapas" (2017), "Eton Alive" (2019) i "Spare Ribs" (2021) brutalna je niska albuma na kojima su Jason Williams (vokal) i Andrew Fearn (ritam-mašina, sintisajzer, bas, gitara) nemilosrdno ozrcalili socijalnu i ekonomsku razvalinu britanskog društva, a posredno i stare, umorne i podjednako osiromašene i razvaljene Europe.

Koncert ovog stoljeća

Na koncertu u ljubljanskoj dvorani "Kino Šiška" u rujnu 2019. ukazali su se poput electro-punk verzije braće Trotter iz "Mućki", pri čemu je socijalni milje iz kojeg su potekli nalik onome junaka serije "Shameless". Bio je to jedan od najluđih i najboljih koncerata kojima sam prisustvovao u ovom stoljeću.

Bilo je to kao da gledam Iggyja bez The Stoogesa, Rottena bez Sex Pistolsa ili Marka E. Smitha bez The Falla kako uz idiota koji na kompjuteru pokušava sprčkati nešto u stilu D.A.F.-a i Suicidea izvodi kretnje Johna Cleesa iz montipajtonovog skeča "ministarstvo glupog hoda" i pri tome se istodobno svađa sam sa sobom, svim ljudima u dvorani i s cijelim svijetom. Genijalno.

I Williamsonu i Fearnu je bilo dosta glupih i monotonih, mizerno plaćenih poslova, nalik onome iz filmova "I, Daniel Blake" i "Sorry We Missed You" starog engleskog socijalističkog redatelja Kena Loacha pa su se počeli baviti muzikom.

Primjerenije rečeno, počeli su uz rudimentarne dionice ritam-mašine i rušilačkog basa te neurotično zvrndanje pokvarenog sintisazjera sipati gnjev i bijes na konto bedastog Brexita i gramzivog kapitalizma s prenapuhanim cijenama režija, goriva, stanova i hrane te svim onim negativnim posljedicama ekonomije stasale pod ravnanjem vladavine bešćutne Margaret Thatcher koja je tvrdila da ne postoji društvo nego samo pojedinac i obitelj.

Danas vidimo da je društvo i dalje tu, ali potpuno devastirano, a baš o takvom društvu, zapjenjen pljuvačkom, urla Williamson uz Fearnov napadački hibrid šmirgl-papir elektronike koja je u svojoj suštini punk. Pri tome, Williamson i Fearn danas su već pedesetogodišnjaci, dakle pripadnici one generacije koju je Thatcherica iz istog tog Granthama najviše sjebala, kao i posljednjih deset godina torijevske vladavine Velikom Britanijom, ali posredno i inspirirala da 2014. godine zvuče najbliže onome kako su 1976. godine zvučali Sex Pistols. Unatoč nekomercijalnosti, posljednjih šest godina svakim su albumom ušli u Top 10 britanske liste najprodavanijih te počeli pristojno živjeti od muzike.

A onda je došla pandemija korone pa su Sleaford Mods, poput svih glazbenika, bili prisiljeni ugasiti koncertnu aktivnost, ali ne i diskografsku pa su između proljetnog i jesenskog lockdowna stvorili novu kolekciju pjesama kojima opet uspješno hvataju duh vremena. Površnim slušateljima moglo bi se učiniti da se Williamson, poput pijanca u birtiji, svađa o bilo čemu s bilo kime tko mu uđe u prostor za šankom, no to je samo privid zbog njegovog spitfajerovskog mitraljiranja na tvrdom akcentu.

Intrigantan pjesnik

Naime, Williamson je fascinantan komentator (britanskog) društva koji (opravdano) distopijska viđenja blaži (crnim) humorom i intrigantan pjesnik koji umjesto eskapizma nudi frontalni sudar s turobnom stvarnošću, no baš time inspirira na borbu s elitama i otpor sistemu sklonom samo najbogatijima. Nema predaje dok postavlja pitanje cijene ljudskog života u pandemiji korone. Nema pristanka na to da čovjek postane nusprodukt kapitalizma.

Podjednako podjebava i Borisa Johnsona i Elona Muska, a podjednako je fascinantno i oružje Andrewa Fearna jer "Spare Ribs" je već šesti album na kojem taj, naizgled autistični gay pijanac koji jedva pronalazi tipku enter na lap-topu, maštovito iznalazi zapanjujuću dubinu i inventivnost pa i pop melodioznost u oštrom i tvrdom post-punk minimalizmu. Klaustrofobija njegove pankerski rudimentarne elektronike je svemir neslućenih glazbenih mogućnosti ustrojen prema načelu "manje je više".

Sukladno tome, "Spare Ribs" je žestoki soundtrack ne samo postbrexitovske Britanije nego i pandemijske Europe i raspada ovako ustrojenog globalnog kapitalizma, a i koliko bendova može reći da im je šesti ili jedanaesti album, ovisno kako računate, najbolji u karijeri?

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. rujan 2022 09:28