"Trebamo interpretirati tradiciju i prilagoditi je sadašnjosti, da je ljudi koji dolaze poslije nas mogu razumjeti. Inače će ostati predaleko."
Malo je koji album iz 2025. godine toliko uzdrmao španjolsku glazbenu javnost kao "Cru+es" koji potpisuju Raül Refree i Niño de Elche. Dva poznata španjolska glazbenika već se godinama poigravaju tradicijskom glazbom, konkretnije flamencom, za koji tvrde da se pretvorio u nešto potpuno suprotno od onoga što je ta glazba predstavljala u Kataloniji krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Flamenco je u Kataloniju došao iz Andaluzije. Katalonija je u tom razdoblju doživjela industrijski i ekonomski rast što je privuklo mnogo radnika iz Andaluzije, uključujući i Rome, koji su bili nositelji tradicije flamenca. S obzirom na to da nisu imali velika prava, svoje su slobodno vrijeme, kad su ga imali, provodili uz pjesmu i gitaru, pa se Katalonijom počeo širiti ‘cante jondo‘, najdublji i najemotivniji oblik flamenca, karakteriziran izražavanjem tuge, bola i egzistencijalne patnje kroz specifične melodijske i ritmičke obrasce. Ubrzo su barovi bili puni flamenco glazbenika što tamošnje vlasti nisu dobro primile. Kako je flamenco ponajprije povezan s radničkim i imigrantskim slojevima, vlasti su njihova okupljanja smatrale prijetnjom javnom redu i moralu te su uslijedile mnoge zabrane.
Tako su, na primjer, početkom 20. stoljeća vlasti u nekim gradovima naredile privremeno zatvaranje cafés cantantes, popularnih barova i klubova gdje su se izvodili koncerti flamenca. Objašnjenje je bilo da se time želi spriječiti nasilje na ulicama kojeg je uistinu na nekim mjestima bilo zbog povećanog konzumiranja alkohola. No, zabranjeni su bili samo cafés cantantes, ne i druga mjesta na kojima se točio alkohol pa je jasno da je pozadina bila drukčija. Cafés cantantes bila su okupljališta radničke klase, u njima su se razmjenjivale ideje i jačala socijalna svijest. No, s obzirom na to da ovakve zabrane često izazovu kontraefekt, tako je i ovaj put vlast izgubila - flamenco se iz cafés cantantes preselio na ulice, a tamo je dobio dodatnu političku komponentu.
"Više se prepoznajem u tom slobodarskom, disidentskom, anarhičnom duhu flamenca."
Glazba koja ne želi ugoditi
Autor prethodne rečenice je Niño de Elche, pjevač koji je svoju karijeru počeo kao tradicionalni izvođač flamenca, ali se brzo okrenuo protiv krutih normi kulturnog identiteta kakvim se flamenco predstavlja danas. De Elche smatra da je flamenco izgubio osnovnu ideju te se pretvorio u konzumerističko-turističku formu. "Flamenco je oduvijek bio sredstvo za razgradnju svega što je normativno", također je rekao de Elche kada su ga upitali što misli o tome da je flamenco postao predmet studija na pojedinim fakultetima. Pretvaranje slobodarskog glazbenog stila u akademsko proučavanje i normiranje po njemu je uništavanje onog izvornog što je ta glazba u sebi povijesno donosila.
U svojim prijašnjim radovima Niño de Elche je pokazao kako se flamencu može pristupiti drukčije, ali nikada nije otišao toliko ekstremno kao na albumu koji je snimio s još jednim poznatim avangardnim glazbenikom, Raülom Refreeom. I on se flamencom poigravao u prijašnjim radovima, uz ostalo i sa sada svjetski poznatom Rosalíjom na albumu "Los Ángeles" iz 2017., a nije mu strano ni dekonstruiranje drugih tradicijskih glazbenih žanrova. Tako je 2020. objavio album na kojem je surađivala i portugalska pjevačica Lina_ u kojem je ponudio novi pristup fadu, a ove godine izlazi njegov album snimljen s talijanskom pjevačicom Marijom Mazzottom na kojem mu je u fokusu novi pristup pizzica glazbi. No, najradikalniji je ipak "Cru+es" što nije čudno kada se zna da je Refree rođen u Barceloni te da je odrastao uz flamenco.
Već naziv albuma donosi različite konotacije. "Cru+es" se najlakše može prevesti kao križevi (cruces) što donosi i poveznicu s liturgijskim korištenjem flamenca jer se ta glazba ili slične forme koriste u vjerskim, duhovnim ili ceremonijalnim kontekstima, često u obliku intonacija, molitvenih pjesama ili meditativnih izvedbi. Ovaj pristup je blizak ‘cante jondo‘ u svom introspektivnom aspektu, gdje se tuga i patnja izražavaju kao univerzalni, gotovo sakralni osjećaji. No, "Cru+es" može označavati i sirovo (cru) ili okrutno (crueles). U flamencu to vrlo jasno upućuje na ‘cante crudo‘, sirovo, neuglađeno pjevanje, bez ukrasa i komercijalnog pristupa. Raül Refree i Niño de Elche su nazivom albuma jasno dali do znanja da flamenco nije folklorna razglednica, nego sirov i okrutan izraz, glazba koja ne želi ugoditi, nego uznemiriti i razotkriti.
Otpor u Španjolskoj
Glazbeno je "Cru+es" još radikalniji. Na njemu nema niti jednog klasičnog flamenco instrumenta - nema gitara, nema ‘palmasa‘, rukama izvođenih ritmičkih udaraca koji definiraju compás (temeljni ritmički okvir ili metar koji organizira glazbu i ples) i ritmičke fraze, nema cajóna ili udaraljki koje su postale standard u modernijem flamencu. Refree gitaru zamjenjuje elektroničkim teksturama, sintovima i efektima te dobiva atmosferičnu, drone glazbu, a palmas i ritam postaju fragmentirani, loopirani ili digitalno manipulirani, što razbija standardni compás i ritmički okvir.
Niño de Elche dodao je i atipičan i pomalo radikalan stil pjevanja. Iako je odrastao kao klasičan pjevač flamenca, ovdje gotovo da nema ni daška tradicije. Njegov vokal često prelazi granice ‘cante jondo‘ te uključuje govor, vrisak, mikrotonalne intervale i produljene tonove koji odstupaju od tradicijske melodijske linije. I dalje zadržava emociju koju flamenco nosi u sebi, ali je ona prenesena kroz neortodoksne izraze i improvizaciju.
Kada se sve ovo uzme u obzir, je li ovo flamenco? Umjesto klasičnog odgovora upotrijebit ćemo još jedan od citata Niña de Elchea koje provlačimo kroz cijeli tekst: ‘Kao i u svemu u životu, ni u flamencu nikada nije postojalo ništa nedodirljivo, njegov živi duh upravo ovisi o tome, o mogućnosti da se sve uvijek može ponovno protumačiti.‘ Tom citatu treba dodati i jednu jako važnu komponentu, a to su tekstovi. "Cru+es" u deset pjesama donosi intenzivne i introspektivne motive, a tekstovi istražuju bol, tugu, frustraciju i egzistencijalnu tjeskobu, ali i otpor prema društvenim normama i kulturnim konvencijama, sve ono što je flamenco početkom 20. stoljeća i učinilo popularnim i dobro primljenim, ali i ono što ga je tada činilo i politički opasnim. Raül Refree i Niño de Elche su se tako vratili onom slobodarskom duhu flamenca koji je zbog turističke konzumacije otet od te glazbe. No, nije to slučaj samo s flamencom i Katalonijom, odnosno Španjolskom. Ovisnost o turističkim prihodima pretvorilo je tradicijske glazbene stilove u popratnu kulisu filterima ukrašenih razglednica iz turističkih središta u što uključujemo i Hrvatsku.
Iako je "Cru+es" dobio mnoga priznanja i kritičko odobravanje diljem svijeta, u Španjolskoj je bilo dosta otpora prema ovom albumu. On je dolazio iz krugova tradicionalnih ljubitelja flamenca koji su izrazili rezerviranost prema radikalnom odstupanju od compása i tehnika pjevanja govoreći da album uništava tradicionalni identitet flamenca. No, upravo je to ono što su Raül Refree i Niño de Elche željeli napraviti. Tradicija nije mrtva stvar, nije nešto nedodirljivo, već je živa materija koju trebamo osuvremenjivati kako bi ostala živa. Bez toga će i ona izgubiti smisao. A svima onima koji smatraju da je taj pristup smrt tradicije, Niño de Elche jasno poručuje:
"Priznati smrt flamenca pomaže nam da shvatimo njegovu vrijednost… Je li to flamenco ili nije? Neka ga zovu kako hoće, to je samo ime."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....