Uslijed mnoštva obaveza i angažmana na svjetskim glazbenim pozornicama, najbolja hrvatska pijanistica Martina Filjak, ujedno i aktualna umjetnička ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara, našla je vremena i inspiracije za spektakularnu izvedbu jednog od najzahtjevnijih solističkih koncerata u romantičnoj pijanističkoj literaturi, mladenačkog Prvog u d-molu, op. 15 Johannesa Brahmsa. Na koncertu Zagrebačke filharmonije, u njezinu Crvenom ciklusu, u petak 27. veljače, susrela se sa svojim starim znancem, nekadašnjim šef-dirigentom tog orkestra, Davidom Danzmayrom, s kojim je dijeli dugogodišnje glazbeno prijateljstvo i istinsko razumijevanje. Ovogodišnja je sezona našeg najstarijeg orkestra puna skladnih umjetničkih sinergija, a spona Filjak-Danzmayr svakako je jedna od upečatljivijih.
Umjetnici sličnih generacija i profila koji danas vladaju svjetskim koncertnim podijima, trenutačno na vrhuncu kreativne energije, intuitivno slično doživljavaju njemački romantizam u duhu kojega su oboje odgojeni, Danzmayr u Mozartovu Salzburgu, a Martina u Zagrebu, ali i na prestižnim akademijama u Beču i Hannoveru. Filjak je poznata kao pijanistica iznimne fleksibilnosti i širokog repertoara, s više od trideset napamet naučenih klavirskih koncerata u rasponu od Bacha do Berija, a najradije se zadržava u stilu (neo)romantizma poput Brahmsa, Liszta, Bartoka i Rahmanjinova. Brahmsov Prvi koncert, skladan na način simfonije, pruža joj omiljeni zvukovni svijet u kojoj zajedno s dirigentom može pokazati svoje adute.
U djelu koje počinje poduljim petominutnim simfonijskim uvodom orkestar je po važnosti izjednačen sa solist(ic)om uz mnoštvo dijaloga među dionicama, pri čemu je klavir često dio kolektiva, te osluškuje, reflektira i pretače orkestralne boje u svoj zvukolik. Zagrebačka filharmonija je među omiljenim Martininim orkestrima, njegove članove poznaje sa školovanja i iz nebrojenih višedesetljetnih nastupa, a osobito cijeni kad je na njegovu čelu koncertni majstor Martin Draušnik koji vrlo pažljivo ugodi dionicu prvih violina i pretvori ih u čiste boje zvučnih akvarela. Po novom orkestar uvijek sjedi u povijesnom germanskom rasporedu gudača, s izdvojenim violama na krajnje desnom rubu podija, s drugim violinama i violončelima u sredini orkestralnog korpusa, u ovom slučaju iza velikog klavira. Iako u pozadini, violončela se u novoj poziciji na čelu s Jasenom Chelfijem lijepo izdvajaju prezentno zatamljenim tonom, radosno prihvativši svoju omiljenu solisticu na klaviru, kao i nekadašnjeg šef-dirigenta (bio je jedan mandat, tri sezone, netom pred pandemiju, od 2016. do 2019.), koji je u međuvremenu razvio karijeru u SAD-u kao šef-dirigent Orkestra države Oregon.
U tri maestralna stavka izmijenile su se razne dramaturške situacije u rasponu od meditativne liričnosti do bombastičnih fanfara i oluja, u neprestanom dijeljenju ljubavi prema glazbi i muziciranju. Koncertni Stainway pod prstima Martine Filjak izranja iz katedrale orkestralnog zvuka kao fontana biserja, nosivim pianississima i praskavim fortem, uvijek ujednačeno i klavirski prepoznatljivo, moćno i zrelo, uzburkano-staloženo, s punim povjerenjem u prijatelja za pultom. Smiraj je donio emotivni Adagio s perlama raznih veličina, sjaja i boja, u prekrasnim trilerima kakvima pijanistica širi granice vlastite izdržljivosti. Zalijepljeno - „attaca“ - nastavio se bravurozni finale u formi ronda s prepoznatljivom temom s epizodnim rješenjima napetosti i potvrdom sretne ekspedicije na naš zamišljeni glazbeni Mount Everest.
U moru stamene mase orkestralnog zvuka Martina Filjak za klavirom ledolomac je vrućeg srca kao glavnog kapetana plovidbe. Oduševljenje auditorija izmamilo je od solistice Rahmanjinovljev klavirski dodatak kojim je potvrdila svoju pripadnost velikom pijanizmu romantizma. Drugi je dio večeri donio izvedbu 8. simfonije u G-duru Antonína Dvořáka, skladatelja koji nastavlja gdje je Brahms stao i vodi romantizam u smjeru nacionalnog entuzijazma, folklornih nadahnuća i slavenskih boja. Dvojica su se skladatelja, poznanika različitih naraštaja, iznimno cijenila i međusobno podržavala, te iz današnje perspektive stvaraju logičan slijed generacija epohe europske glazbe. Stoga je Austrijanac Danzmayr, kojemu u stalnom angažmanu u Novom svijetu očigledno nedostaju stupovi europskog simfonizma, posegnuo upravo ovom najpoznatijom iz Dvořákova opusa nakon posljednje, 9. simfonije „Iz novog svijeta“ češkog romantika (koju taj Novi svijet neprestano izvodi), djela koje je autora i izdvojilo iz mase srednjoeuropskih skladatelja krajem 19. stoljeća, zbog čega je i dobio ponudu koja se ne propušta za odlazak u Ameriku. U njoj se nižu teme „hit do hita“, na kojima plovi naša mašta, a u izvedbi djela pod nadahnutim dirigentovim vodstvom, uživali su svi Filharmoničari, svirajući na rubu stolica, uz treperenje na svakom tonu i „jedvačekanje“ onoga što tek dolazi. U djelu su uz kristalne violine došle do izražaja i „masne“ viole predvođene voditeljicom dionice Dagmar Korbar, kao i muzikalna voditeljica dionica flauta Ana Batinica, izražajna voditeljica dionice klarineta Dunja Košutić, te timpanistica Ema Krešić bez čijeg „kotrljanja“ ne prolazi nijedan vrhunac. Ovacije na kraju bile su upućene jednako maestru Danzmayru (neformalni poziv za nova koncertnim druženja u Lisinskom), kao i evidentno zadovoljnim Filharmoničarima koji su se u konačnici ozarenih lica okrenuli publici.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....