Ako je vjerovati web stranici priceonomics.com koja je te podatke navodno dobila od anonimnog izvora iz američke booking agencije Degy Entertainment, za jedan koncert Brucea Springsteena, Bon Jovija, Madonne, Justina Timberlakea, Taylor Swift, Davea Matthewsa ili Justina Biebera valja izdvojiti milijun dolara ili više, dok Lady Gaga, navodno, traži 750.000 dolara. Toliko, otprilike, traže i Adele i Coldplay s po 750.000 dolara, dok se Green Day, The Killers, Pearl Jam, Foo Fighters, Kanye West i Nickeback vrte oko pola milijuna dolara po nastupu.
Nema Stonesa
Cijene koje možete pregledati u tabeli odnose se uglavnom na američke izvođače za američko koncertno tržište. Zapazit ćete da na listi nedostaju U2, The Rolling Stones, AC/DC, Metallica, RHCP i niz drugih “teškaša”. Istaknute cijene, koje izgledaju prilično realno prema nekim mojim saznanjima, ipak valja shvatiti uvjetno, a ne doslovno. Naime, one mogu biti orijentir koncertnim promoterima, no velika je razlika između statusa određenog izvođača na američkom ili europskom tržištu. Primjerice, Dave Matthews ili Nickelback mogu u Americi tražiti milijun dolara, ali teško da bi u Velikoj Britaniji ili Njemačkoj organizatori koncerata platili za njih više od 100.000-150.000 dolara. Robbie Williams, kojeg nema na listi, po Europi zacijelo može dobiti oko pola milijuna dolara, dok u Americi, ako uopće nastupa, može biti sretan s deseterostruko manjim iznosom. Muse, izgleda, po Americi traže 150-200 tisuća dolara, no u Londonu ili Rimu sigurno mogu dobiti dvostruko, ako ne i trostruko više. Country izvođači po Europi u pravilu nemaju što tražiti.
Dakle, teritorij i ekonomska snaga istoga je velika stavka u određivanju nečijeg honorara. Nije da se izvođači ravnaju sukladno izreci manekenke “ne ustajem iz kreveta ako me ne plate koliko tražim”. Kod koncerata sve je stvar pregovora koji počinju tako da booking agent (onaj koji prodaje izvođača) pita koncertnog promotera (onaj koji organizira koncert u nekom gradu) koliko je spreman ponuditi za nekog izvođača. Booking agent zna ispod koje cijene ne želi ići, dok koncertni promoter zna koliko je maksimum koji - ovisno o cijeni ulaznice, platežnoj moći publike, prostoru, popularnosti izvođača na danom teritoriju, ostalim troškovima i porezima - može ponuditi.
Pad naklada albuma
Ako vam se istaknute cijene izvođača čine visokima, niste u krivu. Često to govore i promoteri. Zašto je unatrag deset-dvanaest godina došlo do tog skoka u cijenama? Prvo, zbog promjene lokalnih europskih valuta u euro. Izvođač koji je ranije tražio 50.000 maraka zadržao je istu cijenu, ali u eurima. Drugo, zbog pada naklada albuma često ju je i povećao. Prije su diskografi suportirali turneje kako bi dobro prodali album koji je danas uglavnom povod za turneje, čak i R&B zvijezda koje se na iste ranije nisu rado odlučivale. Posljednjih deset godina mnogo više izvođači zarađuju od koncerata nego od nosača zvuka. Publika plaća sve skuplju cijenu ulaznica, ali kako snimljenu glazbu uglavnom dobiva besplatno, ipak se ne žali. Treće, festivali često plaćaju dvostruko, pa i trostruko veći honorar nekom izvođaču za festivalski u odnosu na pojedinačni koncertni nastup. Logika sinergije publike i izdašnosti sponzora strahovito je digla cijene pa se dosta ljudi u koncertnoj industriji pita kad će puknuti taj “balon prenapuhanih cijena”. Prostor za gubitak promotera je velik, a margina za dobit sve manji. S druge strane, izvođači zbog tog pada zarade od nosača zvuka moraju više nastupati pa se umješnim pregovorima nešto još može “ušićariti”.
Izvođači iz 80-ih
Ipak, sve ovo shvatite uvjetno. Springsteen je za nastup u Hyde Parku ili na Glastonburyju tražio i dobio višestruko veće novce od onih koje je dobio u Trstu ili koje bi dobio za koncert u Zagrebu oko kojeg su glasine očekivano utihnule. S druge strane, gledali smo i slušali Dylana na Šalati jer je njegova početna cijena, i prema mojim saznanjima, vrlo poštenih 150.000 dolara, koliko to sugerira i ova lista. Sumnjam da ga je Zoran Marić za tu Šalatu platio bitno više. Vjerojatno će i QOTSA na Zagrebačkom velesajmu uskoro zasvirati za cca 100.000 dolara jer po Americi traže od 75 do 150 tisuća dolara.
Izneseni podaci - ako su točni, a mogli bi okvirno biti - posredno daju do znanja i zašto je u Zagreb često pametnije dovesti nekog izvođača iz 80-ih. Manje košta, a mnogi njegove pjesme znaju bolje nego recentne hitove mlađih zvijezda čija se slava i popularnost još nisu dovoljno prelili na ovdašnje tržište. Usto, takav izvođač - Simple Minds, primjerice - ima publiku koja je stekla naviku odlaska na koncerte, a može i platiti ulaznicu.