Tko je prije tjedan ili nešto više dana samo bacio pogled na naslove u novinama ili na portalima, objavljenima na konto natječaja "Jer svirati se mora", mogao je zaključiti da je Ministarstvo kulture RH, na poticaj Hrvatske glazbene unije, izravno u džepove uspješnih i popularnih glazbenih izvođača poput Prljavog kazališta, Parnog valjka, Petra Graše, Gibonnija, Hladnog piva, Leta 3, Urbana, Bare, Massima, Cetinskog i Thompsona udijelilo izdašne milodare u rasponu od 100.000 do 300.000 kuna. Tako to biva kad se ne čita ono što piše "malim slovima", kao ni pri potpisivanju ugovora o podizanju kredita. Onaj tko je pak pročitao ne samo naslove, nego i tekstove o akciji "Jer svirati se mora", barem one koji su profesionalno napisani, mogao je shvatiti da se ti iznosi odnose na produkciju koncerata spomenutih i drugih izvođača koji će svoje honorare morati zaraditi svirajući pred manjim brojem ljudi od onog kojeg bi inače mogli okupiti.
Konkretno, "sredstva dobivena od natječaja namijenjena su organizaciji koncerata i pokrivanju produkcijskih troškova (najam prostora, tehnike, razglas, rasvjeta, zaštitarska služba, covid-mjere, dezinfekcijska sredstva...)", navodi Andrej Babić, glavni tajnik Hrvatske glazbene unije. "Tako se prioritetno pomaže onima koji nisu glazbenici, nego mnogobrojne prateće djelatnosti nužne za funkcioniranje glazbene djelatnosti, koji također moraju prehraniti svoje obitelji. Glazbenici su pristali da svoju zaradu ostvare od prodaje ulaznica, i to u smanjenim koncertnim kapacitetima, čime su pristali nastupati za znatno manje iznose od uobičajenih, kako bi dali svoj doprinos spasu djelatnosti koja je, uz turizam i ugostiteljstvo, najviše stradala", stoji u priopćenju HGU.
Svirka za mase
I s time nitko ne bi trebao imati problema jer s tih oko 5 milijuna kuna u sklopu akcije "Jer svirati se mora" poduprto je više od 160 koncerata spomenutih i nekih drugih izvođača. Prilično popularnih, doduše, jer u HGU procjenjuju da će njihove nastupe gledati i slušati najviše ljudi, što znači da podupiru ono što zanima gro publike, kad su posrijedi hrvatski glazbeni izvođači, ali i stilski dovoljno šaroliko da se ne može reći kako natežu na ovu ili onu stranu. Uz to, takvi nastupi organizacijski najviše stoje pa se time angažira i najveći broj onih koji obavljaju poslove bez kojih je nemoguće organizirati koncerte (razglas, rasvjeta, pozornica, zaštitari, marketing...). I sve to u skučenim uvjetima pandemije korone zbog čega je i došlo do natječaja "Jer svirati se mora".
Ipak, postoji i jedno "ali", odnosno jedan "dodatak" na koji bih volio upozoriti čitatelje, a još više one koji su pri HGU i Ministarstvu kulture RH involvirani u akciju "Jer svirati se mora". To "ali" odnosi se na mišljenje da je ova akcija nepotpuna. Naime, da bi bila potpuna, a to se može ispraviti još jednim natječajem u prvoj polovini ove godine, trebalo bi slična novčana sredstva distribuirati na sve one klubove u kojima uživo nastupaju kvalitetni glazbeni izvođači. Ne samo da bi se time obuhvatiti brojni manji i srednji izvođači - pogotovo mlađi, iz čijih ćemo redova jednog dana možda dobiti neko novo Pivo, Kazalište, Valjak ili nekog novog Gibonnija, Massima, Urbana - nego bi se time sačuvala infrastruktura klubova koji su već godinama na izdisaju, a bez kojih je nemoguće graditi kvalitetnu glazbenu scenu.
Podsjetit ću da famozni "novi val", kad je posrijedi Zagreb, nije nastao pred Zvečkom nego je rastao u Galeriji i Trećoj liniji SC-a, Kulušiću, Lapidariju i Jabuci, koje se i u redovnoj situaciji podupiralo gradskim i državnim, odnosno javnim novcem kao vrijedna kulturno-umjetnička djelatnost. Dakle, mrežu klubova kakvi su u Zagrebu Močvara, Vintage, Hard Place, Mesnička, Medika ili Tvornica (ako ne postane restoran), trebalo bi podupirati i u godinama koje nisu izvanredne poput ovih koronaških.
Ljubljanski poučak
Podsjetit ću i da ljubljanska Kino Šiška, osim što je posve preuređena gradskim novcem i sredstvima iz određenih europskih fondova, svake godine od grada Ljubljane dobiva nešto više od osam milijuna kuna da bi godišnje producirala oko tristo događaja s domaćim i inozemnim izvođačima (glazbenici, performeri, filmske projekcije, kazališne produkcije, izložbe). U Zagrebu je takvo sufinanciranje znanstvena fantastika, ali upravo bi ova situacija s pandemijom korone mogla i trebala promijeniti odnos prema klubovima diljem Hrvatske i u redovnim godinama.
Možda čak dotle da se u nekom zakonu ili uredbi upiše da grad veći od 30.000 ljudi mora financirati barem jedan omladinski glazbeni klub, kako smo ih nekoć zvali. Isto vrijedi i za podupiranje open air festivala koji su pak kičma ljetnog koncertnog programa, pri čemu je posve nevažno hoće li na njima, kao i u klubovima, svirati samo hrvatski ili i inozemni glazbeni izvođači, jer kad je u pitanju publika, jedno vuče drugo. Na malim tržištima poput hrvatskog nema druge nego javnim novcem podupirati i taj vid (popularne) kulture koja potom pridonosi i BDP-u i PDV-u, a i ne govorimo o astronomskim iznosima, čak ni za natrulu hrvatsku ekonomiju.