U Hrvatskom glazbenom zavodu u nedjelju se ponovno ukazao Hrvatski barokni ansambl kako bi s još dva koncerta u ovoj godini priveo kraju 20. jubilarnu sezonu.
Emotivno ih je najavila ravnateljica popularne HRBA-e violinistica Laura Vadjon, a potom prionula zadaći u kojoj ovaj put nije bilo gostiju, ali je zato bilo puno dobrog i srčanog muziciranja stalnih članova Ansambla u programu nazvanom Concerto - Concertino s djelima Arcangela Corellija, Antonia Vivaldija, Allesandra Marcella, G. P. Telemanna i dakako J. S. Bacha. Podijelila je uvodno slovo, a zatim i glazbu s brojnim kolegama diljem svijeta koji su morali prekinuti redoviti rad u vremenu najmanje sklonom muziciranju slobodnjaka i manjih ansambala, a kojemu se za sad još ne nazire kraj.
Solističke šanse
Ostaju partiture i oni najuporniji koji nastoje zadržati niti još do nedavno bogate mreže izvodilačke struke, osobito u domeni rane glazbe i baroka koji je i dalje nepresušno vrelište svog bogatog razdoblja.
Ovom prigodom Laura Vadjon dala je solističku šansu svojim violinistima Tanji Tortić, Helgi Korbar i Blažu Žagaču u dvostrukim i trostrukim koncertima Vivaldija i Telemanna, odličan oboist Stjepan Nobilo iskoristio je svoju u Marcellovoj skladbi s posebno zanimljivim Adagio stavkom, a sama mu se pridružila u izvedbi Bachova Koncerta za violinu i obou BWV 1060. Važno je reći da izvođači klasične glazbe i kad ne sviraju sviraju. Vježba je dio njihove svakodnevice i u pandemijskim uvjetima. HRBA od posljednjeg koncerta u zagrebačkoj sezoni zasigurno nije proveo vrijeme u dokolici!
Taman sam pomislila kako na kazališnoj predstavi ili koncertu još nitko nije dobio koronu. Svi pripušteni popisani i zamaskirani traže još komadić nekadašnjeg normalnog pa bila to i kap u moru novog normalnog. Kad tamo ni to više ne vrijedi. Mladi, a takvih je najviše među ljubiteljima barokne glazbe, opet su se dosjetili. Uđu dok ih redari gledaju propisno s brnjicama kako ih zovu, no čim pažnja popusti, grupiraju se kako ih je volja, skinu maske i uživaju u Bachu na užas bakica koje se počinju raseljavati u strahu da ne bi nešto pokupile.
Dodatne kontrole
Nastavi li se takva praksa bez dodatne kontrole uskoro neće biti ni Bacha u Hrvatskom glazbenom zavodu, danas još rijetkom zagrebačkom utočištu klasičnoj glazbi. Zazivanje još veće kontrole neodgovornih zasigurno nije popularno, ali je čini se još jedina mogućnost da u konačnici Bach i ostalo glazbeno-kazališno društvo ne pokupi pošast jednom zauvijek.