Možda je Nina Romić svoj treći album “Stablo” slučajno nazvala po imenu jedne od ključnih pjesama, “Drevo”, nedavno preminulog slovenskog kantautora Tomaža Pengova prema kojem je, čini mi se tako, oblikovala i dio vlastitog senzibiliteta. No, poznavajući je, prije bih se kladio da je to učinila namjerno. U konačnici je ovaj detalj nevažan, ali Nina Romić, dobra duša nove hrvatske i regionalne kantautorske scene, nesebično je pomagala i inspirirala dobar dio iste pa ćemo jednog dana možda i o njoj govoriti kao što smo govorili i pisali Pengovu.
Nina takvo priznanje ili poštovanje djelomice već zaslužuje i dobiva od kolegica i kolega s domaće neo-kantautorske scene, ali ono što joj, nažalost, nedostaje je šira popularnost, odnosno brojnija publika. “Stablo” je pravi korak u tom smjeru. Malo nakon što se pojavila na sceni razgovarao sam s njom o tome da pokuša oformiti stalni bend koji bi joj na snimkama i uživo pomogao doprijeti do šire publike, a time i veće artističke težine, ugleda i značaja koji zaslužuje. Pokušavala je nešto u tom pravcu, bilo je povremenih suradnika, no “Stablo” je prvi Ninin album u cijelosti snimljen sa stalnim bendom koji čine Frederic Lanz (klavir, klavijature, harmonika), Petar Cvahte (bubanj) i Ivica Antunović (bas gitara), a u “live in studio” produkciji Marka Mrakovčića.
Njezin poetski diskurs time se nije značajnije promijenio. Nina je i dalje uronjena u svoj intimni svijet zaljubljivanja, maštanja o potencijalnim ljubavnicima kao u “Vožnji” i “Biciklu”, tihih svađa s (bivšim) ljubavnicima, žalovanja za propuštenim prilikama, grižnje savjesti, prirode u kojoj traži utjehu, nostalgije, melankolije, ali ponekad i ljutnje, začete na prethodnom albumu “Ptice” s kojim se oslobodila okova beznadno romantične i krhke djevojke s inače izvrsnog debija “Daljine”. Samovjesnost koja je propupala na “Pticama” potpuno je prolistala na “Stablu”, posebice u glazbenom segmentu jer pažnja slušatelja nije više fokusirana samo na njezin povremeno zatamnjen, povremeno zvonki glas te nježnu akustičnu gitaru uz sporadičnu pratnju pokojeg drugog instrumenta. “Stablo” je zasnovano na Ninim pjesmama i njezinim osobinama, ali je i plod cijelog benda s unaprijed razrađenim aranžmanima s mjestimičnim uklizavanjem u jazz i blues, možda i po uzoru na Joni Mitchell.
Donekle je šteta što glazbena dramatičnost nije više naglašena jer čini mi se da Nina u sebi ima i potencijala za pjesme kakve je na posljednjem albumu iznijela PJ Harvey, odnosno za tip skladbi kakve njeguje David Eugene Edwards ili kakve je u kanautorski izričaj uveo Townes Van Zandt. Malo više, uvjetno rečeno, bijesa, mraka i žestine, odnosno gothic-americane i zlokobnijeg folka, kao u intrigantnoj obradi narodne “Vuprem oči”, ne bi bilo naodmet.
Unatoč tim, ionako ne pretjerano bitnim zamjerkama, “Stablo” je krasan i sjajan album iznimno talentirane te sve vještije i samopouzdanije Nine Romić čiji kantautorski talent, osebujan glas i profinjene ljubavne pjesme zaslužuju i vaše vrijeme i vaš novac.