STING & SHAGGY Nadam se da me ovog ljeta na Jadranu nitko neće terorizirati ovom zvizdarijom, rezolutan je glazbeni kritičar Jutarnjeg

Nitko ne može poreći tehničko znanje Stingu kao basistu i dva jako dobra albuma iz opusa grupe The Police - “Outlandos D’amour” i “Reggatta de Blanc” - na kojima je s bubnjarem Stewartom Copelandom i gitaristom Andyjem Summersom vješto balansirao na tankoj granici koja je češće spajala nego razdvajala post-punk/novi val i reggae/ska glazbu. Poklonicima Stinga za volju priznat ću i da je, uz visoke naklade, znao u drugoj polovici 80-ih ubosti pokoju skladnu pjesmu na albumima s kojima je, uz povremeno suvisle stilske hibride, postao neizostavni dio pop-rock aristokracije. I to je manje-više sve dobro što mogu reći jer rijetko se u njega osjetio umjetnički nerv i stvaralački žar onih koji pristupaju glazbi kao da im o njoj ovisi sam život. Ukratko, nakon spomenuta prva dva albuma grupe The Police, Sting se uglavnom doimao poput kalkulanta koji, uz prvenstveno dobru zaradu, želi dokazati i da je veliki umjetnik koji, eto, može briljirati u svakom stilu kojeg se dotakne. Nažalost, njegove stilske mijene u proteklih četvrt stoljeća uglavnom su bile jedinica za neukus, pogotovo kad bi se dotaknuo klasične glazbe (čemu smo svjedočili u zagrebačkoj Areni) ili uloge renesansnog trubadura s lutnjom (pod paskom Edina Karamazova), a sada i reggaea u kolaboraciji sa Shaggyjem koji, pak, nikada nije bio mjerilo za kvalitetu tog stila.

Nitko ne može poreći tehničko znanje Stingu kao basistu i dva jako dobra albuma iz opusa grupe The Police - “Outlandos D’amour” i “Reggatta de Blanc” - na kojima je s bubnjarem Stewartom Copelandom i gitaristom Andyjem Summersom vješto balansirao na tankoj granici koja je češće spajala nego razdvajala post-punk/novi val i reggae/ska glazbu.

Poklonicima Stinga za volju priznat ću i da je, uz visoke naklade, znao u drugoj polovici 80-ih ubosti pokoju skladnu pjesmu na albumima s kojima je, uz povremeno suvisle stilske hibride, postao neizostavni dio pop-rock aristokracije. I to je manje-više sve dobro što mogu reći jer rijetko se u njega osjetio umjetnički nerv i stvaralački žar onih koji pristupaju glazbi kao da im o njoj ovisi sam život.

Ukratko, nakon spomenuta...