Sanju Šiljković možda ste već upoznali kroz njezino djelovanje u bendovima Lollobrigida, ShoXX i Headswitch (s ovim trećim svojedobno je osvojila nacionalnu nagradu Hrvatske glazbene unije "STATUS" za najperspektivnijeg mladog glazbenika), no ova talentirana kantautorica i vizualna umjetnica iz Zagreba prije dvije godine otisnula se u solo vode pod umjetničkim imenom SUN U i ide joj - odlično.
Njezin pomalo mračan, ali nevjerojatno "zarazan" synth pop ima sve više fanova u Hrvatskoj, ali i šire, a Sanja je modernim zvukom definitivno pridobila i naklonost domaće glazbene struke.
Krajem 2019. godine objavili ste prvi studijski album "Discover", a već početkom ove bili ste nominirani u tri kategorije za nagradu Rock&Off. Što vama osobno znači "Discover", jeste li očekivali da će se slušatelji toliko povezati i poistovjetiti s vašim pjesmama?
- Kad se dugo baviš glazbom i osjećaš određeni kapacitet koji možeš samostalno proizvesti/dati, što glazbeno, što verbalno (a do sad si uvijek bio u bendovima, što je totalno drukčija forma), puno ti znači kad znaš da si napokon napravio nešto baš svoje i imaš taj fizički, opipljivi materijal u rukama. Pogotovo ako si to godinama htio napraviti. 'Discover' u sebi sadrži dvije kreativne faze mog stvaranja unutar zadnjih nekoliko godina, kad sam se baš odcijepila od svega. Prekopala sam se od glave do pete dok nisam došla do glazbeno-psihološko najudobnije fotelje u kojoj se osjećam baš kao ja.
Što se poistovjećivanja tiče, pa da, tekstovi su jako bliski temama koje se tiču ljudske psihe, ponašanja u društvu, strahova, unutarnjih borbi, motivacije, potencijala, svih nekih stvari koje nas i čine ljudima, stvari koje su nam svima iste, bez obzira na stalež, vjeru, spol, dob, karakter i bilo bi čudno da se poistovjećivanje nije dogodilo. Poanta stoga i jest bila prenijeta - kad god mi se netko javi i kaže 'upikla si me', osjećam spokoj jer to je to, u tome i jest bit.
Kako ste se uopće našli u svijetu glazbe, kad ste počeli pjevati?
- Uvijek sam pjevušila sebi u bradu, ali uglavnom dok sam bila negdje nasamo, a kad bih svirala, čak sam i to 90 posto vremena radila sa slušalicama, da me se ne čuje... I dan-danas mi je neugodno pjevati ili svirati pred svega nekolicinom ljudi koji su mi zbilja bliski... Recimo, da mi sad netko dođe doma i kaže 'ajde mi odsviraj/otpjevaj nešto' - ma nema šanse! Zapravo ni ne mogu reći kad je sve počelo... Od osnovne škole sam bila na sintesajzerima, folkloru, pjevanju, sviranju, svašta nešto! Početkom srednje, kad sam nabavila bas gitaru, krenula sam svirati s bendovima i evo me sad, tu sam gdje jesam, ne znam gdje mi je bio početak, a bome ne vidim ni gdje mi je kraj!
Oni koji od početka prate razvoj vaše karijere kažu da sve radite vrlo pedantno, promišljeno, profesionalno, da ništa ne prepuštate slučaju, što se često pokaže kao teži put. Kako je izgledao vaš?
- Funkcioniram tako, u glazbi, ali i izvan nje. Razmišljam deset koraka unaprijed, o detaljima, o svim mogućim stvarima, ishodima, neki unutarnji nagon me vodi i govori mi da to tako mora biti. Nije ni teško ni lako, jednostavno je tako! Kad (bilo što) radiš s drugim ljudima, uvijek gledaš kako bi ti napravio neke stvari, možda uvidiš i neku pogrešku, kažeš što misliš, ali sve se uvijek radi zajedno, tu su kompromisi i zajedničko odlučivanje, ne možeš biti egoističan i reći 'ne, to mora biti tako i tako jer ja tako kažem' - uostalom, svaka osoba ima neku svoju individualnu logiku i to je okej. Meni je super kako stvari sad stoje. Ne moram razmišljati tražim li od nekoga previše, želi/može li taj netko izdvojiti više vremena, novca, angažmana... Pa ako nešto i pođe po zlu, to ide isključivo na moj račun, na to sam spremna i nema drame.
Jednostavno, ja osobno više nisam imala vremena za nikakva zagrijavanja na sceni, moje zagrijavanje trajalo je (pre)dugo, više od 15 godina. To što sam krenula u solo vode tek prije dvije godine pod 'friškim imenom' ne znači da sam nova. Baš zato sam se ovoliko temeljito i pripremala, izletjela sam van glavom kroz zid s određenim nivoom produkcije i svim ostalim. Htjela sam da je odmah sve 'napucano', nema ništa polako, nemam ja više živaca za polako (smijeh)!
Pjevate isključivo na engleskom jeziku, zašto?
- Stvar navike, odrasla sam uz stranu glazbu, tako mi je uhu ugodnije i prirodnije, ali evo, počela sam eksperimentirati s hrvatskim, ne zbog jezika, već čisto da razbijem rutinu, da me umjesto 'zašto engleski' malo za promjenu pitaju 'zašto hrvatski' (smijeh).
Bili ste i dio projekta Femme Nouvelle, koji su mnogi povezali s feminizmom u glazbi - kako vi vidite položaj žena u umjetnosti?
- Povezali su ga s feminizmom u glazbi samo zato što su se 'natukla' tolika feministička pitanja vezana uz projekt, ali ja ga ne smatram feminističkim. Uopće ne tretiram glazbu tako, niti sam ikad analizirala i obraćala pažnju na zastupljenost žena u svijetu glazbe. Nije da se radi o natječaju za neki posao, nitko nikoga ne ugrožava, tko god se misli i želi baviti glazbom, profesionalno ili kroz hobi, bavit će se. Više bih rekla da se ovdje radi o žanrovskoj podjeli i preferencijama. Čini mi se da je curama češće 'napetiji' mikrofon, dok su dečkima zanimljiviji instrumenti i gumbići (kojih je na kraju krajeva i više). Rijetko kad ćete čuti da neka djevojka strastveno razgovara o pojačalima. Naravno da ima i takvih, ali omjer je neusporediv, ali ne zato što se radi o diskriminaciji, već o tome što je kome 'napeto'.
Iskreno, ja dosad nisam imala nikakva loša iskustva, niti smatram da mi je teže ili lakše zbog toga što sam žena. Surađivala sam s oba spola i nikad nisam osjećala da postoji neki specijalan tretman u bilo kojem smjeru, smislu i 'križaljci'. Sjećam se jednog presmiješnog momenta - prvi bend, gitarist, bubnjar i ja vraćali smo se s probe. Ulazimo u pun tramvaj, jedno mjesto je slobodno. Gitarist sjedne, bubnjar komentira 'pa dobro, valjda ćes pustiti curu?!' (iako se meni uopće nije sjedilo), a ovaj na to kaže 'kaj, pa ženska emancipacija, ovo ono, svi smo isti' - 'umrla' sam od smijeha!
SUN U
S obzirom da sami pišete svoje pjesme, jesu li one autobiografske? Koje teme su vam bliske, doživljavate li glazbu kao svojevrsni katalizator emocija?
- Apsolutno da, ogroman katalizator emocija! Gotovo nikad ne pokazujem osjećaje 'na van' i rijetko tko će skužiti da mi je (ako mi je) nešto. Još manje ću sama od sebe pričati o emocijama i ispoljavati ih... Što je poprilično paradoksalno, jer sam hipersenzibilna i jako osjećajna. A pjesme, koliko su autobiografske, toliko i nisu, jer kreneš od sebe, vidiš s kakvim se stvarima ljudi svakodnevno bore, znaš kakva osoba želiš/ne želiš biti, spojiš te dvije stvari u jednu i napišeš tekst koji ti je srodan, o stvarima koje te zaokupljaju, ili si ih prošao, ili te smetaju kod drugih (a možda si ih i ti u nekom trenutku u životu primijetio i na sebi), pa onda to upakiraš u poruku koju želiš poslati. Znači - kombinacija, ili jednostavno rečeno - život.
Puno pažnje pridajete i svojim spotovima te nastupima uživo, sami radite sve animacije... Odakle znanje za sve to?
- Po struci sam grafička dizajnerica, profesionalno se bavim 2D/3D animacijom (motion design) i postprodukcijom već više od 10 godina, tako da mi je bilo potpuno prirodno implementirati i taj dio u cijelu priču s glazbom.
Na početku samostalne karijere imali ste prilično "depecheovski" pristup radu - sami ste stvarali zvukove, snalazili se na sve moguće načine... Kako je to izgledalo?
- Ma nisam imala ni drumpad ni MIDI, ma ništa za snimanje ritmova i perkusija, a kako nisam hjela ostavljati ideje nedovršene, istraživala sam organske zvukove oko sebe koji najviše zvuče kao neke udaraljke. Totalni 'snađi se, druže, moment'. Udaranje debelim kistom po kauču bilo je najsličnije kicku bubnja, pa sam preko mic izlaza na recorderu snimala te udarce i onda ih spajala s drugim stvarima; šuškanje dlanovima kao nekakvi shakeri, vrećice i folije kao činele, raznorazne kutijice za snare i svašta drugo, žbice od bicikla, staklenke... I nekako na kraju, kad sam sve pospajala, stvarno je dobilo formu. Kad sam kasnije nabavila sve što mi je trebalo, pokušala sam i dalje zadržati što više sličnih zvukova.
Kakva je Sanja privatno, što vas veseli, opušta, imate li vremena za hobije?
- Ključno pitanje: što je to hobi?! (smijeh). U mom slučaju svaki hobi je posao i svaki posao je hobi. Totalni hobi life! Volim otići popiti, pojesti, poslušati dobar bend, pogledati dobar film, sci-fi, psihološki triler, horor, crtić, you name it, sve može! Nemam previše slobodnog vremena, ali rado ću ga izdvojiti za nešto od navedenoga. Iako, da se ne lažemo, ono što zapravo najviše volim je moj mir, uživati solo doma - ne diraj me, ništa me ne pitaj... Da moram reći jednu jedinu stvar koju bih uvijek prvu izabrala, ona bi definitivno i svaki put počela riječju - doma...
Kakvi su vam planovi za ovu godinu, namjeravate li ići na turneju, radite li već na novim pjesmama?
- Fokus je definitivno na novim pjesmama! O live svirkama još ne razmišljam toliko intenzivno, sad su mi u prvom planu singlovi tako da planiram na proljeće izbaciti prvi iz nove etape i to ni više ni manje nego na hrvatskom jeziku, a onda, ha, vidjet ćemo, sve je moguće!